ponedjeljak, 17.03.2008.
{arhiva}
Korijenje
Bjesomučno zabijaš u blato boreći se da ostaneš, bar još malo, prisutna i svjesna.
Lice dodira. Kosjena.
Tvoje su misli pijesak rijeke, vječno ih prosijavam tražeći zlato.
Ribarica snova. Iz tišina izvlači more, stavlja ga pod ruku i odlazi loviti ribu.
Žalost.
Opijenost. Debeli stari pijanci i pljesnive violine.
Ležim u kutu trošnog restorana, pijući petnaesto piće previše i sanjajući cigane koji sviraju samo tebi i meni. Zajedno ležimo, smiješimo se i sanjamo zajedno, riječi smo davno zaboravili i samo milujemo sjećanja…
Zajedno.
Razodjevena sjediš kraj prozora.
Koža ti je vino i ja se opijam nezaustavljivo. Pružaš mi svoju toplinu i unutrašnjost, gubim se u tebi i nikada se više neću sresti, samo to još ne znam.
Tvoja kuća nema zavjese jer ne misliš da su potrebne:
Ne treba
Skrivati ljubav i praviti se da ne postojiš
Zbog drugih.
Tvoja kuća više nije moja.
Sjedim među gomilom ljudi koji se smiju, pričaju mi o vremenu, suncu, to-se-više-ne-radi i znaš-koga-smo-sreli. Čini se da postojim,
Ali ja to za sebe ne bih rekao.
