utorak, 15.01.2008.
Sorrow
Povremeno se zaljubljujem u riječi.
Istinski. Očarano. Trajno.
U riječi poput:
Onerous,
Wizardry,
Opaque
ili
Debauch.
Ili odlomke poput:
'Are you going to send me home?' he said. Death reached down and swung him up behind the saddle.
BECAUSE YOU SHOWED COMPASSION? NO. I MIGHT HAVE DONE IF YOU HAD SHOWN PLEASURE. BUT YOU MUST LEARN THE COMPASSION PROPER TO YOUR TRADE.
'What's that?'
A SHARP EDGE.*
Ima knjiga koje ne posuđujem drugima. Posjedujem ih, ali ih ne posuđujem.
Bez njih bila bih ogoljena, prepolovljena, ne-cijela.
Povremeno me samo spoznaja da negdje na svijetu postoji čovjek koji je napisao određeni pasus natjera da ustanem iz kreveta ujutro i ukoračam u novi dan. Glupo možda, ali je istina.
x x x
Ne bojim se lavova, tigrova i medvjeda.
Ne bojim se nesreća, bolesti i smrti.
Ne bojim se više niti boli.
Bojim se mogućnosti da moja glava više ne bude moja. Užasavam se gubitka ključeva od moje brižno prikupljane i cjepidlačno katalogizirane arhive. Sleđuje me vjerovatnost trenutka u kojem upit u dugoročnu memoriju biva odbijen porukom ACCESS DENIED.
x x x
Već tjednima razmišljam o tome i još ne znam što reći.
Moj bi se svijet slomio, rasplakao i zavukao pod krevet ako išta progovorim naglas.
I još uvijek ne znam što reći.
Terry Pratchett ima Alzheimera.
*(Terry Pratchett – Mort)
