srijeda, 29.08.2007.
ZA NEKE STVARI JE NAJBOLJE DA OSTANU TAMO GDJE JESU
Jedan dan se samo pojavila. Izronila je iz mora prošlosti i sjela u moju dnevnu sobu prirodnošću najveće filmske dive.
Priča uz kavu; nevezan razgovor praćen sa nekoliko pogleda koje nije teško protumačiti, geste koje sam nekad već vidio i snaga koja naočigled raste pretvarajući je u najpoželjnijeg stvora na svijetu.
Govorio sam joj mnogo; nešto što je htjela čuti, nešto što sam htio da čuje, prateći vibracije koje je slala, a da ih i nije bila svjesna. Bio sam iskren, bio sam joj čudan u iskrenosti, a bio sam ja. Onaj stari ja kojeg tada nije imala snage upoznati, onaj novi ja kojeg sam tako dugo tražio, ja u punini bića koje slijedi svoju sudbinu. Nije me prepoznala i nije znala da je oduvijek bilo suđeno da jedan razgovor uz kavu promijeni sudbinu.
Uvijek sam se pitao kako je bilo moguće tako dobro uskladiti neuskladivo. Kako smo nekada mogli biti toliko bliski, a ujedno ne poznavati jedno drugo tako mnogo vremena, vidjevši samo loše aspekte i misleći da je budućnost otrovna gljiva iz predgrađa podsvijesti.
Pozvala me i ja sam se odazvao. U tom sam trenutku kristalno jasno vidio: Sada, Prije i Poslije. Vidio sam trenutak sám i na taj kratak trenutak otvorio onu Veliku Knjigu sa svim odgovorima na svijetu žudeći da se trenutak pretvori u vječnost.
Pozvala me i ja sam se odazvao. Željela me osjetiti i ja sam želio nju, ali nisam mogao protiv sebe (nikad me nije vidjela na taj način i nije me poznavala), morao sam čekati da napetost preplavi tišinu koja se stvarala između nas.
Mislio sam- umrijet ću! Mislio sam da je Svijet samo mrvica na stolu Velikog Znalca koji će se upravo dići od ručka i lakim pokretom ruke srušiti Svijet u nepostojanje. Pitao sam se bi li to nazvao religijskim iskustvom jer su u tom trenu sve stvari u koje sam ikada vjerovao naglo promijenile mjesto i lista prioriteta postala je ono savršenstvo koje sam oduvijek želio.
Čudio sam je.
U njenim riječima čuo sam tugu. U pogledu čitao žaljenje. U njenoj duši osjećao čežnju za nedodirljivim, čežnju da prije nije tamo gdje jest i da ne sadrži strah i nepovjerenje.
Šutio sam.
Bolno sam postajao svjestan nuspojave vlastite želje da poniknem u tajnu njene Pandorine kutije u kojoj jedina nada ostaje vječno zatočena sukobom mišljenja i vjerovanja. Bolno sam postajao svjestan jedine i prve, bio sam uhvaćen udicom koju sam možda i nehotice bacio samom sebi kao usud i prokletstvo.
Ona je željela bol. Željela je zlatnim prahom prekrivenu osvetu i ja sam pokleknuo prvi put pred njenim htijenjem. U meni je osjetila ljubav, rekla je:
"Čini mi se, zaljubljen si."
I bio sam.
"Nikad to u tebi nisam vidjela."
I lagala je.
"Ništa te više ne može učiniti dijelom mog života."i koliko god je bila u pravu bio sam dijelom njezina bića, ali okrenulo se kolo sreće i učinilo me onim što je nekad bila ona i učinilo nju nečim što sam nekad bio ja (nečim što je oduvijek mislila da sam bio, a jesam li?).
Poželio sam vrisnuti! Poželio sam joj reći da nikad nije vidjela, upoznala i mogla znati što sam bio i kakav sam. Poželio sam joj baciti istinu u lice kao mokru krpu prljavu od suza koje nikad nije čitala sa tuđeg ramena na koje sam se naslanjao u očaju, u želji da bar na trenutak budem taj kojim me činila.
Ali, šutio sam.
I bio zaljubljen u njenim očima.
I bio prljav od tuđeg dodira.
Bio kamen koji se ponekad pretvarao da je cvijet samo da zabludom omotava lanac oko njenih nogu.
A nikad nisam želio materjalnost njena dodira! U meni ona nikad nije bila samo žena, niti sam ikad želio da ijedan od nas bude kralj, da ijedan bude podanik. Sve što sam od nje ikad želio bila je imerzija njene duše u moju i moje u njenu. Želio sam da zajedno ne postanemo dva leptira već jedan, iz čahure stvorene njenim riječima u trenucima u kojim sam vjerovao da me shvaća, dok govorila je:
"Vodimo ljubav!"
Ali, šutio sam.
I nisam bio zaljubljen više jer volio sam je od prvog puta kada sam pomislio kako bi bilo lijepo ljubiti njene mekane usne na izboranom licu koje je već vidjelo i osamdesetak proljeća i jeseni.
I nisam joj mogao reći svoj stid i svoju bol kojim su me tuđe usne prekrivale samo da bi sakrio malog sebe pred njenim pogledom koji u moj nikad nije pronicao.
I nisam bio kamen već bolest koja je izjedala dušu presloženu i nemoćnu pronaći riječ u koju bi ona vjerovala.
Rekla je:
"Uzet ću te danas, a možda i sutra.", a nakon sutra bila je tišina.
Rekla je:
"Promijenio si se i to te čini zanimljivim na trenutak", a nije znala koliki mi nanosi bol i koliko sam žudio samo da sretnem je i osjetim njen miris ponovo i nakon tisuća dana (dok sam je čekao – ni to nije znala!) samo da osjetim njen miris; slan i razumljiv, dalji od same smrti za mene.
I uzela me je tada.
Prvi put kao krišku kruha nakon deset dana gladi.
Drugi put kao kolač nakon bogatog ručka.
Treći put kao zdjelicu špinata kad mama kaže:"Sve se mora jesti!".
I onda je odložila žlicu, oprala ruke i otišla se igrati s onima koji će joj reći nešto što više želi čuti.
A ja sam šutio, više sâm nego što će ona ikada vjerovati da sam bio.
x x x
Rekla je da sam zao i da me ne voli, ali u danima kad sam u njoj vidio sebe, nisam je se bojao. Preplavljalo me povjerenje i nisam strahovao da bi je ikada mogao izgubiti. Kad sam u njoj spoznao nju, ljubav koju sam joj pružao bila je samo križ i pokora jer ju nisam uspjevao uvjeriti u vlastitu istinitost.
Ljeto,1999.
