srijeda, 30.05.2007.
Voda raznih stupnjeva ugrijanosti
(nastavak na prethodni post)
Što učiniti da budemo jedni drugima bolji?
Nemam pojma.
Ozbiljno i najozbiljnije, nemam pojma.
Ali mogu malo trkeljati o onome što ja radim.
Uglavnom će vam to biti topla voda, pa zato i metnuh prikladan naslov :-)
DAKLE TRKELJ: :-)
Visoko vrednujem koncept "osobne odgovornosti".
Koristim "Molim", "Hvala", "Izvoli" i "Oprosti".
Pozdravim i nasmiješim se ljudima što rade na šalterima, trafikama, voze autobuse i tramvaje, tajniče, primaju ili pružaju papire, liječe, dijele pravorijeke, pišu knjige. Trudim se da mi se više ne događa da kupim novine, a da ne znam je li mi kusur pružila muška ili ženska ruka, mlada ili stara, markantna ili neugledna.
Poštujem tuđe vrijeme i očekujem da se poštuje moje.
Poštujem tuđi rad i očekujem da se poštuje moj.
Uzgajam toleranciju na različito, ali ne zavaravam se mišlju da bi "to svatko trebao moći".
Pronalazim objašnjenja, ne opravdanja.
Trudim se razumjeti, a ne predmnijevati.
Kad mi netko kaže "...i nemoj to nikom reći" ono nikom mi znači nikom. Ni mami, ni zakonitom, ni prijateljici. Baš nikom.
Kada ipak iz razloga ovog ili onog TO nekome kažem (makar i sa najboljim namjerama, a zna se kud staza pločica od najboljih namjera vodi) ne zavaravam samu sebe da je to manja povreda privatnosti nego da su mi namjere bile drugačije.
Kada mislim da sam nekoga uvrijedila, kažem "Oprosti".
Kada me netko traži nešto što ne znam, kažem "Ne znam. Ako imaš volje i vremena, nauči me." ili pokušam na drugi način naučiti.
Kada me nešto ne zanima pokušam to taktično, ali jednoznačno dati do znanja.
Pomoć rado tražim i primam, ali je i nudim i pružam.
Informiram se i rado dijelim informacije.
Trudim se ne osuđivati, osobito ako ne mogu vidjeti cijelu sliku.
Kad poželim, u ljutnji, nekome dati "po zasluzi" odvojim par sekundi za razmišljanje hoću li nakon toga moći sebi pogledati u oči navečer u ogledalu kad budem prala zube prije spavanja. I to DANAS navečer, a ne za par dana ili godina kad se zaborave osjećaji koji su doveli do toga.
Kad pogriješim, priznam i pokušam popraviti.
Kad sam u pravu informaciju prenesem, ali ne tako da pilam tuđe živce.
Ne opterećujem se stvarima; kupujem, dobivam, dajem i poklanjam - ponekad ih usmjerim na pravo mjesto, ponekad ne.
Znam da je za popravak ponekad kasno, ali mislim da nije i za ispriku.
I na kraju, nevjerovatno ali istinito :-), rečenica "Jeb`o ti pas mater glupu, pa tebi glava stvarno služi samo da ti kiša ne pada u želudac!" rijetko prenosi poruku: "Oprostite, ali ne mogu se složiti s vašim mišljenjem."
I ježiga, sad ispada da sam samoj sebi napisala reklamu, znate onaj: "Niš` ne prodajem, samo se hvalim." :-) pa valja reći da koliko god izgledalo jednostavno i samo po sebi razumljivo, nisam odjednom postala takva. To je proces; malo tu dodaš, pa tamo oduzmeš, pa vidiš da ne valja i popraviš... i tako milijun puta. Ja ne mislim da bi svi trebali dijeliti moje mišljenje, niti da je to poželjno ili čak moguće.
Ali mislim da se svatko može potruditi u okviru svojih mogućnosti.
