četvrtak, 07.12.2006.
Ne boli glava od hladnog Velebita već od kiseline iz akumulatora koju smo popili kad više nije bilo aftršejva i sirupa za kašalj
Jao i jaojao!
Rekoh: "Slušaj ti bolna meteoropatkinjo, tako ti sedamnaest stupnjeva centrozagrebačkih, ili ćeš se odmah smiriti i prestati ili te ostavljam doma, pa kud puklo da piklo!"
I tako me jučer prestala boljeti glava.
Ali danas je novi dan.
Dakle, rođendan je prošao krasno. Čak je bilo i ljudi koji se ne boje razgovarati.
To su, naravno, oni koji prvi moraju ići doma.
Eeeee, da. Toliko o tome.
Unutar pandemonija tema pretresenih i presloženih bila je jedna koja je posebno zaškakljala moj osjećaj za neprikladno...
Zašto su ljudi nezadovoljni kad njihovi odrasli, razvedeni ili udovi, roditelji imaju ispunjen seksualni život?!
Ljubomorni?
Zavidni?
Njima je bolje nego meni?
Pa on/ona je već prestara za takve gluposti?
Nešto treće ili četrnaesto?
Hmmm...
Kad to ljudi postanu prestari da budu usamljeni?
Da imaju potrebu biti voljeni?
Da žele pokazati nekome da ga vole?
I gdje je granica ljudske sebičnosti?!
Nikako mi nije jasno kakav ja to moram biti sebičnjak te uskogrudno smeće, da baš od svih ljudi, onima koji su me rodili, odgajali i uzdržavali budem kiselina u želucu i knedla u grlu?
Da se od mene mora skrivati njihova želja da budu LJUDI, okruženi sa malo topline i bliskosti?
Grozno...
