nedjelja, 13.10.2013.
Ne ugasi luč
U mojim labirintima sjećanja hodam. Vrijeme koje je potrošeno u mom vijeku ostalo je zapisano na tvrdom disku svijesti. Otvoren i brz um nezaustavljivo ga čita, konstantno. Sjedim i slušam pjesmu koju sam davno slušao. Odlazio sam od kuće na dugo vrijeme. To je bilo neminovno i zapisano. Proživio sam ono što sam morao i vratio se u svoj kraj. Prolaznost vremena ne utječe na uspomene iako neke stvari ne želim pamtiti. Skeptičnost obilježava noviji dio mog življenja i iako sam ostao dječak, nisam dijete koje prihvaća sve što mu nametnu. Moj duh je iskusan, ali senzibilan. Kao da me on tjera dalje, kao da me izaziva da vjerujem. A ja svakoga dana i svake noći iznova putujem svojim svijetom kao da mi je prvi puta. Dok gledam odraz vremena na onom materijalnom , razmišljam o duhu i o njegovom vječnom univerzumu. Samo u njega vjerujem, samo me on vodi. I prilagodio mi se, a tko zna gdje je bio prije mene? Da li je bio? Prosvjetlio me je prejako, izoštrio mi je čula snažno i sada me izaziva. Zna on da da je tijelo u kojem diše uvijek isto i da stari ali ne da mu da ga to obuzme. Volja za životom i promjenama njegov je plod, njegova vječna staza. I moj pogled kroz prozor sada, moji prsti na tipkama ovih slova, moja istina života, sve je nadahnuto snagom univerzuma. Želja da moje srodne duše budu uz mene, snažna je i stalno prisutna, kao neki izvor. Biram izazove, moj me duh provocira i ugrožava, ali ne uistinu, samo me testira. A ja putujem, uvjeren da sve ono što vidim, što znam i osjećam, da će me ostaviti na vrhu. Sa njega se okrenem naokolo, sve vidim i sve znam i cijeli mi je svijet pred očima. Sve prihvaćam, sve kiše i sva sunca i zahvalan sam. Govorim da nisam, psujem, bjesnim, ali smijem se i prema svome duhu osjećam poštovanje. Nisam skeptik prema njemu, u dubini to čuvam kao zadnju slamku vjere. A moji dragi putuju samnom i ja ih obilazim kao vjetar. Ne dam nikome da ih dira, samo za njih živim, tako sam brižan i hrabar u toj ljubavi. Sunce je još vidljivo, ali moja lučka svijetli i kad se smrači baš je lijepa. Neću je ugasiti dokle god bude imala nekoga da ju gleda. Samo me poškaklja i kaže mi moja lučka da idem upaliti mog zelenog konja i da odem. Moram se i vratiti jer je moj put bez zadnje postaje, negdje u univerzumu.
