Zašto se operećujemo sitnicama, zašto ne prihvatimo život kakav je?!
zašto smo mi ljudi u mnogim situacijama toliko pohlepni i nezasitni u ljubavi i mnogo čemu, zašto tražimo uvijek nešto više...
Takva sam i ja...
Život treba prihvatit, iako donosi mnoge neprilike, nevolje i mnoga sranja, tako je..
Nikad nisam vjerovala u sudbinu, neznam dali je to stvar mene i mojeg realnog gledišta na ovaj okrutan svijet ili nečeg trećeg...ali nevjerujem u sudbinu..
Nešto se i događa s razlogom u životu, to nam pomogne, učvrsti nas...ipak kako kaže ona poslovica "što te ne ubije ojača te.." Ali zašto ja imam takav osjećaj da sam ja poslije svake izgubljene bitke u životu, još slabija, jos nemoćnija...ali nisam...s vremenom postaneš otporniji na neke stvari. I ja sam postala... A opet dopuštam si da me uvijek iste stvari povrijede i unište, opet ponavljam iste greške... Najžalosnije je što sam toga svjesna ali srce je jače, protiv osjećaja nemožeš, neki i mogu, ja nisam među tim pojedincima, uvijek me srce povede, a nažalost i sjebe...
Možda je problem što sam slaba osoba, preslaba... Ali rijetko; skoro nikad to ne pokazujem, neželim da pojedinci to iskoriste, nažalost možda neki već i jesu... Jer nemožeš toliko dobro i vješto skrivat svoje lice, svoje pravo "ja"...
Ja sam svoja, uvijek sam bila, uvijek ću biti..
Možda sam i naivna na neki način, vjerujem u neku ljubav, neki kompromis, neki sretan završetak, sretan život, ali nemože uvijek sve biti tako... Želim iz svega uvijek izvući nešto dobro, ne uspijem uvijek ali ću se potrudit, da samoj sebi olakšam...
Ali nemogu reći da sam hrabra, uvijek samo čekam, čekam budućnost, čekam da mi dođe nešto dobro samo od sebe, a nemože, mora se čovjek malo i potrudit... Nemam hrabrosti na jedan način uzeti stvar u svoje ruke, nemam hrabrosti donijet pravu odluku, previše se bojim, previše se bojim boli, tuge i ponovnih grešaka...




by_DeeDee

Potaknuta filmom Matrix, knjigom Vrli novi svijet i razgovorom s nekim dragim ljudima javila su se razmišljanja o svijetu u kojem živimo i o pravcu u kojem on teče.
Razmišljam o masovnoj hipnozi kojoj smo izloženi ali se najviše zgražavam nad činjenicom da se kod djece nastoje zatrti emocije. Moje iskustvo svjedoči o tome da djeca ne znaju definirati emocije. Ona osjećaju, ali te osjećaje ne znaju artikulirati. Prijateljstvo gubi svoj uzvišeni smisao i čar, a umjesto njega na scenu stupa posvemašnji egoizam. Glavna pokretačka snaga je posjedovanje. Osjetila potpuno otupljuju: nestaje sposobnost međusobnog slušanja, ne vidimo se- okrećemo glavu kad sretnemo nekog poznatog, kada nekoga zadesi nevolja ne obraćamo na to pozornost jer „to nije moj problem“, druge vidimo kao projekcije vlastitih negativnih osobina, a ne onakvima kakvi doista jesu, ne uočavamo potrebe drugih ljudi jer i onako i sami svoje potrebe jedva zadovoljavamo. Dodir je također osjetilo koje čuvamo za svoj auto, novčanik i slične materijalne vrijednosti, dok je u obiteljima, među prijateljima i bliskim osobama sve manje dodirivanja, a slučajni dodir u pretrpanom tramvaju je toliko neugodan doživljaj da bismo najradije nekog odalamili zbog takve grubosti.
Dominantna emocija suvremenog društva je strah, koji se poput guste, ljepljive magluštine spušta sve niže na zemlju, paralizirajući sve ostale osjećaje, a koji se tako planski i organizirano ucjepljuje u naše živote putem medija, s ciljem da prestanemo vjerovati u ljude, a tu vjeru preusmjerimo na mašine ili strojeve koji nas nikada neće iznevjeriti. Crne kronike prepune su članaka o ubojstvima, razbojstvima, krađama djece i organa, zlostavljanjima i sličnim mučnim temama čiji je cilj stravičan, a može se izraziti parolom: „ne vjeruj nikome, pa čak ni bližnjemu“. Nije li u svakoj kulturi bilo kriminala? Jesu li ljudi kojima smo okruženi moralno izopačeni? Kakva je to mašinerija koja nam želi nametnuti ovakve stavove? Što je krajnji cilj? Kakav nam to svijet nudi u zamjenu za humanost i altruizam?
Pokušavam zamisliti budućnost čovječanstva kakvu nam je namijenila ta mašinerija. Mislim da se ta budućnost može sažeti u jednu jedinu riječ: instant.
Ljudi tog novog svijeta masovnom hipnozom (koju već danas osjećamo kroz agresivne reklame tipa Vip me i sl.) dovest će se do stanja potpune emocionalne tuposti, a njihova pažnja bit će zaokupljena svijetom računala. Ljudima će sve biti na dohvat ruke. Svi snovi i maštanja ostvarit će se pritiskom na tipkovnicu. Želite li putovati, utipkat ćete u računalo i „uživat“ ćete u virtualnim doživljajima koji će na svoj instant način zadovoljiti potrebe, koji će poput scenarija za film biti programirane, izbjegavajući na taj način svaku eventualnu frustraciju i nezadovoljstvo „virtualnog turista“. Na takav instant način ljudi će ostvariti sve svoje najskrivenije želje i maštanja. Nije li to prekrasno? Kolika li ćemo iskustva na taj način stjecati! Da, ali što je s temeljnim vrijednostima života koja sada život čine ispunjenim? Nije li baš neizvjesnost ta koja nam daje pokretačku snagu, koja nas ujutro diže iz kreveta, koja daje onu posebnu draž našim međusobnim odnosima?




by.dEEdEE

Maloprije sam nešto tražila u ormariću koji vec podugo nije u upotrebi. Ne, nisam našla neke mamine sitnice iz mladih dana. Ali je ipak iz prošlosti. Mada ne tako daleke…

I otvorim kutiju mada na pamet znam njen sadržaj. Ali ipak…vuče me nešto…kao i svaki put do sada.

Nadjem najprije neke Njegove poruke, poklone. Sitnice koje me podsjećaju ne Njega. Na nas.

I uspijem se oduprijeti…

Ne zato što mi se žurilo i jer mi je ta stvar po koju sam došla hitno trebala…nego zbog sebe. Svjesno i samouvjereno vratim sve stvari u kutiju onako kako su i bile poredane. Vratim je na isto mjesto i zatvorim ormarić.

I moje srce je poput ovoga ormarića.

Tu i tamo izvučem neku uspomenu iz njega…jer mi baš kao i ovaj put treba nešto…

nekad utjeha, nekad oslonac…

i poćnem se prisjećati nekog dogadjaja koji mi u trenutku izmami osmijeh na lice, ali…nakon sunca dodje kiša...

Ne zato sto je taj dogadjaj negativan, nego jako bolan. Bar je bio...

Sada se sve česce zaustavim. Zaštitim sebe boli kao i uvijek…

Shvatim da se utjeha može naći i u nekim drugim stvarima i u nekim drugim ljudima i u samome sebi…

Tako da i sad osjetim potrebu da izvučem iz sjećanja neki dogadjaj, ali se zaustavim. Vratim ga tamo gdje mu i jeste mjesto…u sjećanju…u prošlosti…



(ne znam da li ispravno postupam, ali sam sigurna da mi je ovako lakše…)


by.dEEdEE

Ljudska priroda je doista fascinantna. Taj nagon, želje, potrebe i težnje. Ono što mi posebno pljeni pažnju je naša stalna potreba za nečim većim, boljim i ljepšim, te manjak zadovoljstva onim dosad postignutim.

Korisno ili štetno? Ovisi, dakako...
Baš čitah neke svoje prijašnje postove i koliko sam god na njih ponosna, istodobno stalno nailazim na gomilu stvari koje bih izmijenila, nadodala i sl. Editiranja, naravno, nikada nema. Stalna popravljanja i uređivanja onog prije napisanog, uništila bi jedan poseban trenutak, moj trenutak, ispunjen mojim mislima i izražajom u jedno specifično vrijeme i na jednom specifičnom mjestu. Neizbrisivo. Što je bilo, bilo je, i to bi trebalo vrijediti za sve. Ljudi stalno žale nad svojim pogreškama, vrte jedan te isti film po valjda stoti put, u nadi da će tako nešto promijeniti. Bože sačuvaj. Kupanjem u blatu nećeš se očistiti. Ponavljam, šta je bilo, bilo je. Koliko god to bilo dobro ili loše, izraz je ondašnjeg tebe i moraš to prihvatiti, inače te čeka čitava vječnost živciranja oko nečega odavno izgubljenog. Ako napravimo nešto loše i tako povrijedimo svoje bližnje, stalno spominjanje istoga često je puta bolno i nikako ne može poslužiti kao utjeha ili popravljnje greške. Idemo dalje, isprika i potom postupci. Riječi nisu dovoljne. Ako nam je doista stalo do nečega, onda ćemo se oko toga i potruditi, pa makar nam cilj izgledao potpuno nedohvativim. Snaga volje je nevjerojatna te otvara sva vrata! Ali čekaj, čini mi se da sam malo skrenula s puta, nisam o tom htjela pisati.. Doduše, zašto bi to bilo loše? Najbolje inspiracije su one iskrene, a ne namještene i lažne, natjerane.

Pogled mi pada na naslov, da, korak naprijed. Ljudska priroda, taj vječiti nagon i potreba za savršenstvom. Fenomenalno! U kriznim situacijama, pogibeljima, gubitcima, neuspjesima..., tjera nas u novi pohod, bitku. Borba ponovo počinje, otvara se novo ratište u nadi za pobjedom i ostvarenjem cilja. Fenomenalno! Da nemamo to usađeno u sebi, pitanje je gdje bi svi bili dan danas. Ali, spustimo se koju stepenicu niže, taj isti korak naprijed istodobno može i sam po sebi biti uzrok i gubitka i pogibelji i neuspjeha. Daju ti prst, a ti bi cijelu šaku. Sebičnost i pohlepa! Dva najveća ljudska zla. Zašto jednostavno ne možemo češće biti zadovoljni onime što imamo? Ljudi su skloni takvom pretjerivanju da je to nešto nevjerojatno. Užasno me nerviraju oni koji vječito rade iz buhe slona, izigravaju najveće patnike, siroti su toliko nesretni i neshvaćeni. Pa isuse bože! (ispričavam se vjernicima na korištenju ''svetih'' riječi, ali jednostavno kad ti neke fraze uđu u uho, teško ih se riješiš). Uglavnom, di sam stala, aha... Jebene primadone. Svi bi se u određenim trenutcima trebali naučiti boriti protiv svog nagona, jer on u protvnom može izazvati upravo kontra efekt od onog željenog. Tu se nadovezuje i to da često puta ne znamo cijeniti ono što nam već pripada dok to ne izgubimo, a tada je prekasno za povratak.

By.dEEdEE

Da.
Još sam tu.
U onoj gužvi. Izgubljena među ljudima. Ne vidite me? Nećete me ni primjetiti. Nikada. A ako me i ugledate, zaboravit ćete me. I ja ću zaboraviti vas.
A ja ću i dalje stajati nevidljiva i čuditi se ljudima. Svima koji prolaze kraj mene uvijek žureći nekamo, gledajući u pod. Neutralnog, bezličnog izgleda. Uredni, čisti, savršeni Roboti. Zašto ne stanu jednom i ne zadive se?
Čemu bi se, molim te, trebali diviti!
Bilo čemu.
Cvijetu koji raste i živi u tišini i nevažnosti....... Nezamjetnom pjevu ptice (Iako nikad ne znamo odakle dolazi).......Nasmijanom čovjeku.......Suncu koje treperi kroz zelenu krošnju.......Veličini života i tuge koji izviru iz očiju male ciganke.......?

Život nema smisla, ako mu ga ne damo. Ako nismo sretni. Mi i samo mi odlučujemo kakav će nam biti život. Što ćemo napraviti, kako ćemo se ponašati, kako ćemo doživljavati stvari....A opet ljudi imaju hrabrosti žaliti se i plakati nad svojom sudbinom!?
Vjerojatno sam u krivu. Ali nemojte me osuđivati jer nemam odgovore, pa sama moram krojiti svoje istine, baš kao i vi.
(Oprostite, ako me niste razumjeli. Ni ja sama sebe često ne razumijem.)


BY-dEEdEE

Sjedim, čekam i razmišljam, a onda se dosjetim i duboko u sebi zamislim, skoro da se nad samom sobom sažalim:

"Samo ti sjedi i čekaj, možda ti s neba nešto padne!", pogledam prema gore i zaključim :"s neba mi ništa neće pasti, jer gore ničeg ni nema, bar ne onog što meni treba, čega sam željna!"

Iz dana u dan čudim se pričama. Ljudi samo pričaju, žale se i jadikuju, plaču, čude se, sjede, "razmišljaju" i čekaju...a onda viču, galame, napadaju, brane se...od straha! I opet pričaju... OČEKUJU! Ništa ne rade, još manje stvaraju i čude se kako nikad ništa nemaju. Što stvore, rastvore, što zarade potroše, ne ulažu, ne misle, sjede i čekaju... Hmmm, sjetim se, negdje od nekud čujem dobro poznati glas: "NE POSTOJI NEŠTO ZA NIŠTA!"

Kažu da razumiju, da vide i osječaju. Moja je istina da niti vide, niti razumiju a još manje osječaju...samo se jako jako boje!

Mene su učili moji roditelji baš kao i njih njihovi, kako bi se valjalo ponašati, kako bi valjalo razgovarati, koliko su bitne "ove" ili "one" stvari, koliko je "ovaj" čovjek loš, a "onaj" dobar... I sve su dobro učinili, drugačije nisu znali, drugo nisu razumjeli, uspjeli su. Možda su sretni, možda i nisu, nose se s time i govore o društvu, o moralu, o zakonima, pravilima, normama, kulturi i odgoju. Govorili su budi dobra, dobit ćeš sve, ako si zločesta ništa od toga nećeš... Čista trgovina!
Al' nigdje ne spominju sreću, ljubav, mir... Ili se to podrazumijeva s pravilima!?
Govore o prihvačanju i promjenama prema drugima, prema svijetu, al' zaboravljaju da se sve promjene MORAJU prvo dogoditi u nama samima.

I opet onaj glasić: "BUDI PROMJENA KOJU ŽELIŠ VIDJETI!"

Oduvijek su tražili, a naučili su to i nas da odgovore tražimo vani, a jedini odgovori koje mogu pronaći su u meni, u nama samima. U suprotnom moj život prestaje biti moj, i postaje svačiji, ili ničiji. Rekla bih da postajem svjesno i namjerno rob, čovjek bez slobode, bez osječaja odgovornosti za vlastiti život... Ni nemam vlastiti život!

Veliki ljudi su to znali: "Prije nekoliko je desetljeća neki čovjek u Njemačkoj, upotrebom riječi, počeo upravljati cijelom zemljom vrlo inteligentnih ljudi..."
Taj čovjek je bio svjestan svoje moći, odgovora u samome sebi i slijedio je svoja duboka uvjerenja. Ljudi su iz straha i nerazumijevanja samih sebe slijepo slušali jednog jedinog čovjeka, ubijali jedni druge, jer su se bojali jedni drugih. Velika većina je svjesno i potpuno namjerno podarila svoju vlastitu slobodu, odrekla se odgovornosti za svoj život i odlučila za robovanje jednom jedinom čovjeku. Sjedili su i čekali, umirali, uništavali, i ništa stvarali. "Stoljećima nećemo zaboraviti Hitlerovu riječ, utemeljenu na uvjerenjima izraslim iz straha i sporazuma" - sporazuma sa samim sobom!

O.K. Sada sam to shvatila. Koji paradoks!

Izašla sam van i doživjela novo duboko razočarenje. Ljudi me nisu razumjeli, neki su me i vrijeđali, jednostavno su bili i ostali drugačiji... Kada su vidjeli da mi ništa ne mogu, neki su i otišli...Htjela sam im pomoć, al najvažnije što sam zaboravila da moram prvo pomoći sebi. Tražila sam ih zahvalnost za neka stara djela. Tražila sam da me slušaju, podrže, jednostavno prihvate!

A onda sam shvatila, ulovila me panika. Čovjek teško prihvaća promjene i izbacuje dugogodišnje navike. No to je bio i ostao njihov problem, morat će se suočit sami sa sobom! Al' koji je bio moj problem? Uvjetovanje, očekivanje, zahvalnost, trgovanje. Ako sam ja tebi dala, svakako moraš i ti meni.
A onda sam pala, i shvatila. Ako sam ti dala, nisam ti posudila, za početak. Ako sam ti dala, i tražila nešto za uzvrat, nisam ti ništa dala, možda prodala? Možda sam pokušala učiniti te ovisnim o sebi, oduzeti ti slobodu izbora, a ono najvažnije što sam time učinila, jest da sam sebi blokirala puteve do same sebe, moć doživljavanja, čistih i bezuvjetnih osjećaja, ljubavi, suosjećanja. Time sam ponovno zaživjela tuđi život. Time sam ponovno postala rob!

"Volite ljude onakvi kakvi jesu.
Bezuvjetna ljubav otvara srca i davatelja i primatelja.
Ako vas netko iritira, jednostavno sebi recite: "Volim te baš onakvog kakav jesi"
Takav način ljubavi donosi sposobnost opraštanja i smirenosti"

Ljubav nije kompenzacija, ljubav je čist osječaj...ne može se kupiti, a još manje prodati. Ljubav nije trampa!
I još danas oprostite sebi, oprostite svima... Mišljenja su različita, ne moraju se nužno svi ljudi sviđati jedni drugima... Ne čekajte, djelujte, stvarajte čudesne stvarnosti. Ne očekujte i ne osuđujte, ni sami sebe...

Napokon sama si sve to iz dana u dan ponavljam... Ispisujem uvijek iz početka, dokazujem i pokazujem... Opraštam sebi i opraštam svima!


by-dEEdEE