D e m i j a n & M i k e l a

pa mislim stvarno smo u lančanim reakcijama, iz malog nečeg lošeg u veće pa slabije pa veće i stalno, ali stalno neki klinac se loše dešava. Tu i tamo neki svjetli trenuci, koji naravno dolaze od Dema.

Taman kad sam se poveselila da je mami malo bolje, odvela sam je na masažu i bilo joj je bolje, i sve nekako ajde, ide ka boljem, jučer me nazove dragi ... "samo da ti javim da smo dida i ja upravo dovezli baku kod doktorice i da ide na hitnu..."

Baki je bilo bolje, no kak je od bolova samo ležala, nije baš nešto niti jela, i naravno da je malaksala, počela se tresti, a kičma je ne boli više već noga na koju jedva stane.

Baka u bolnici, ja na poslu, razmišljam i mislim, nema smisla da i ja dolazim još i da samo radimo gužvu. Dida je s njom, i moj dragi, u sigurnim je rukama. osim toga, ko zna koliko će biti tamo, a i Dema treba pokupiti iz vrtića...

I mozgam i i mozgam i nemogu skužiti, nikako da nam krene. Loše vuče loše, raspoloženje neko, ono, trudimo se biti dobre volje, al nije to to. Nervoza u zraku, osjećaj koji bi ja nazvala: "pa dobro nek prestane više to negativno i dođe malo više svjetla i pozitive... znam i da smo zaslužili".

I opet si postavljam pitanje: gdje je ono što uvijek kažu da se dobro vraća dobrim, uloženo se nagrađuje.... habla, habla... da, očito uvijek nekome drugome, ili mi dovoljno ne dajemo? dovoljno ne ulažemo? Neznam što još? Dužni su nam na sto strana-nikako da krene vraćanje-jer nemaju, i to razumijem i ne zamjeram. Šta bi trebala? Jel to dobrota ili samo glupa što uopće pomažem skupa s dragim? Vjera i strpljenje? Pa ako je neko strpljiv i uporan onda je to moj dragi (ok strpljenje mu malo šteka ali dobro se nosi ). Al nakon nekoliko godina, nekak mi je logično da očekuješ da ti se vraća... da ti bude bolje... da ti krene ono u što si ulagao godinama... i šta se do sada desilo? Krenula je od 100 stvari jedna, jedna jedina i to sad gledam koda nije istina. I šutim da ne ureknem. Ja, vještica da ne ureknem jer se nadam i vjerujem da je stvarno barem za tu jednu stvar bilo vrijeme da NAPOKON BUDE OK I DA KRENE BOLJE!

Eto, iskreno, otvoreno, razočarana sam. Razočarana u ljude koje ne poznaje i one koje poznajem. U ljude koji neznaju reči otvoreno što se može od njih očekivati ili ne. Ako mi kažu da će negdje doči da se pojave, a ako ne dođu da mi kažu da neće doč ili da neće uopće nikada više doč, ili nešto... a ne ne javiti se i ne pojaviti i upropastiti drugim ljudima koji su vezani uz njih nešto što ih veseli.

Ljuta sam na ljude koji iskorištavaju druge jer osjete da to mogu. Tužna što sam nemoćna sebe promijeniti da postanem onaka kakvom me drugi žele vidjeti, a i ja sama. Ljuta što mogu po sebi pljuvati do beskraja, dok mi se ne javi moja kuma i ne popljuje me, kao i dragi, jer ipak valjda nisam takva kakvom se osjećam. Samo sam željna mira, pozitive, bezbrižnosti. Nakon toliko godina šljakanja na sto poslova i 10 strana, pa nije vraga da nisam zaslužila!? Ja bi odmor, ja bi da MI imamo odmor, i da onda krenemo ispočetka, smireno, odmorno i bezbrižno sa sigurnim ključem u rukama. Želim samopouzdanje, vjeru u sebe prvenstveno, pa onda u ono što radim jer to polako gubi smisao u mojoj glavi. I istina, najlakše se predati, a mene uhvati kriza i drži me (sad već predugo) iz koje se nemogu iskoprcati, samo zato jer nemam više snage. Al da sam se predala nebi sad ovo pisala, jer bi mi bilo svejedno,a nije. Nebi se grizla, bilo bi mi ravno sve. Znači još nisam odustala, i još se koprcam, i koprcat ću se dokle god imam bar malo vjere u sebe i one koje volim, a njih ima.

Jesam bik, i ostajem tvrdoglava i uporna, samo trebam zaleta i crvenu maramicu...


A sad ljepa novost.
Dem je danas otišao u vrtić s tatom (umrem od smijeha kak njih dva idu u vrtić s autom, a vrtić je 10 minuta Demovog hoda ).
Kad su došli do vrtića, nije bilo suza, već je on tješio jednu malenu curicu iz grupe da ne plaće. Pitao je ko dolazi po njega kad se probudi, i dao dozvolu da mogu ja, i tata, i dida, i baka doči po njega. Bez suza... Napokon bez suza!

Dem Potter