D e m i j a n & M i k e l a

Cijelo jutro me davi "komentar"

Gdje god hoću napisati komentar piše mi:
Upisali ste krive pristupne podatke.
Pripazite na velika i mala slova. Molimo vas pokušajte ponovno.,
sad gledam sve stare komentare i svuda piše D e m i j a n, a ja neću to, već da mi piše Uštekana mama, i koliko god puta mijenjam i tražim, sad mi pak neda niti da mi piše ono što me prvo tražio, sad se uopće nemogu potpisati na komentare, tj, nemogu ih uopće napisati nikome. i ljuta sam ko ris



Neznam dali je ovo opet neka faza bloga, no već mi ih je stvarno dosta. kad imam vremena komentirati i pisati onda uvijek neke gluposti samo da nemogu ostvariti ono što naumim. Ili pak imaju neka seljenja ili pretumbacije ili otvaranje komentara i blogova traje predugo, pa izgubim i volju i želju...

LJudi sorry, ali nemogu komentirati, i neznam zakaj i neznam kako, ali... sad mi se više niti neda. glavno da sam pročitala sve vaše blogove, a komentare ću ostaviti nekom drugom boljom zgodom, kad će mi biti omogućeno komentiranje kak spada i u nekom normalnom vremenskom roku bez filozofiranja i stupidnih komentara (mislim, koda ja neznam koji mi je password i korisničko ime...)

Ugodan početak tjedna...

Zaboravih dodati, jučer smo mališa i ja bili u igraonici na Velesajmu... (igraonica bibo, imaju 1300 kvadrata, u paviljonu 25, radi od 14-21 sat, subotom, nedjeljom, za vrijeme praznika i blagdanima 10-21), 20 kn upad i to samo za klince, ali morate imati pojačanje ako su klinci mali, jer, meni je 2 sata bilo kao 5. Osim što imaju one tobogane na napuhavanje, imaju i veliki labirint (garant 100m2), a kad se klinac od 2,5 g. popne tamo, i nemožeš do njega osim da vičeš i govoriš mu kuda da ide (mislim, možeš do njega, ak ćeš izigravat i ti klinca ), i izgubiš glas, i preznojiš se koda si i ti jurcal po tim penjalicama, provlačilicama, đampalicama, sreća pa postoji i stol sa legičima, tam sam ga odvela nakon 2 sata da se malo osuši, nemoram napominjati da mu je bila mokra i kosa i majice i hlaće i čarape i gaće. Uz legiće se malo ohladio, osušio, smirio, zabundala sam ga jer se trebalo do doma otkotrljati i dočekati tramvaj. I naravno da je bilo suza kad je trebalo iči, i naravno da sam izmišljala svašta da prestane tuliti ko slon , i dobio je lizalicu od tete čuvarice na izlazu iz Velesajma, pa se malo smirio. Samo da znate, teti je dao kikić u zamjenu za lizalicu. moje nesebično dijete...

je potrebno da radite nešto? Koliko školovanja?
Dali je bitno da imate magisterij, da znate sve knjige napamet i da stavke zakona imate u malom prstu?

Koliko je bitno imati iskustva? Koliko je bitno znati kako reagirati u kojem trenutku? Kako se ponašati i komunicirati sa jednim običnim radnikom, spremačicom, sa prodavačem, sa nečijom majkom, sa starim osobama, sa djecom?

Sve me više ljuti ponašanje naših bitnih i nebitnih faca (s placa ) koje su se odškolovale da bi postale "netko" i uspjele ili nisu, ali imaju papir i barataju nekim "stranim" jezikom koji nema niti smisla niti koncepta. Nemogu ne primjetiti da masa ljudi koristi izraze za koje uopće nezna što znače već se busaju o prsa onima koji imaju manje znanja kako su "hoh" ili iznad ostalih. Gledam ponašanje ne onih mladih, koje stalno kritiziramo da se neznaju ustati starijima u tramvaju, već onih koji su zreli ljudi (mada neznam gdje su to oni zreli??!!), koji se ponašaju ultra-turbo-super-duper ili kajtijaznam, siroti iskompleksirani kako bi sebe u svojim očima i svojoj glavi postavili na neki viši nivo. Ja se očajnički trudim uvijek biti na nivou onoga s kime pričam.
Ako pričam s bakicom, ponašat ću se prema njoj kao što se ponašam prema svojoj baki.
Ako je to NORMALNA odrasla osoba, onda se i ja ponašam normalno (mada sve više tražim pravi izraz za normalno jer danas više normalno ne postoji ili je u tragovima).
Pubertetlije imaju u mojoj glavi poseban tretman, jer su zapravo isto toliko osjetljivi ko ljugavci koji su odrasli, a mentalnog sklopa kao i klinčadija .
Djeca... eh, oni su posebna priča, prema njima se ne postavljam kao da su djeca, već kao da su mi ravnopravni, samo mali ljudi .

Normalno da neću sa svima pričati jednakim jezikom, da neću klincu iz vrtića govoriti o diferencijaciji, o problematici stranaka u politici, o ljubiču koji sam pogledala ili hororu, o tragediji i saobračajki ili kako se danas urušio kat iznat mene na poslu...
Zašto ljudi to nemogu nekako sortirati u svojoj glavi!??

Zašto pune glavice djece podacima koji su im nepotrebni?
Zašto ih se forsira da odrastu prebrzo i da postanu NETKO.
Ako su već roditelji frustrirani što nisu uspjeli ostvariti nešto u životu-nemojte mi reči da zato služe djeca da postanu bolji i jači i sposobniji jer to roditelji nisu uspjeli!?? Sve to navedeno govorim u negativnom kontekstu (i naravno da neću sad tu picajzlit sa izrazima koji mi uopće nisu potrebni da nekoga zadivim jer pričam svima vama normalnima , normalnim jednostavnim jezikom ).
(volim te dragi )

Ja se divim svoj malcu jer je uporan i tvrdoglav. I ja sam uporna i tvrdoglava ali ne u onome u čemu bi htjela, zato i jesam tu gdje jesam jer sam bila premalo tvrdoglava u uporna da se izborim za sebe na pravom mjestu i u pravo vrijeme. I da, istina, željela bi da moje dijete uspije ostvariti što si zacrta u glavi ako time nikoga ne čini nesretnim i ne radi pravni, ili ikakvi prekršaj . To je jedino što bi htjela a ja nisam uspjela. (nisam karivično kažnjavana da ne mislite da sam zabrijala negdje gdje nebi trebala)
Ostalo? Nije mi na kraj pameti da ga maltretiram peticama, da mora imati urednu frizuru kad uđe u pubertet, da se oblači kak se meni sviđa, da živi onako kako ja želim jer sam roditelj. Nemam mu namjeru birati društvo, ali bi voljela biti dio svega toga. Da učestvujem, da sam informirana. U krajnju ruku, ja sam imala i crnu i crvenu i naranđastu kosu. Imala i dugu i kraću i obrijanu glavu, nosila naušnice, vojničku obleku, šminkala se ovak i onak, i simpa mi je kad vidim neku klinku u tramvaju i prepoznam sebe u njoj u istoj toj dobi.
Bila sam buntovnik, bila sam istjerivač pravde, svojeglava i zatvorena. Ali uvijek spremna uskočiti u pomoć bilo kome svome, ali i strancu.

Ok, da se vratim na znanje i iskustvo.... malo sam zabrijala... (standard).

Danas uzimaju nove klince na posao, tek sa završenim faxom, bez iskustva, i ubacuju u vode kojima nisu dorasli i u kojima se trebaju koprcati da bi uspjeli i polovili sve konce. Starije, iskusne ljude diskriminiraju, podcjenjuju i nedaju im mogućnost da pruže dio sebe tim novim klincima koji počinju raditi. Radi krivih poteza nadređenih, neiskusni ostaju takvi i rade kardinalne greške u poslovnim koracima, a stariji iskusniji postaju sve osorniji radi degradacije koju im nameću-ne mladi-već oni koji trebaju znat posložiti kockice na poslovnom planu svojih zaposlenika. Gledam hrpu ljudi sa znanjem kako njime barataju i nemogu se načuditi kako prije nisam vidjela njihove vrijednosti. Vjerojatno jer me nije bilo briga, radila sam svoj posao i zavukla se u svojih 4 zida ureda. Gledam sve te nove mlade face na položajima. Neznaš ko je bezobrazniji, neodgojeniji, čak ni osnovne kulturne navike nemaju, ili se smatraju pre..... da bi pozdravili nekoga ko je po bodovima slabiji.

Frka nastaje kad se umirovljuju stari zaposlenici, kad se kreće s pitanjem ko će preuzeti posao... kad krene frka i panika jer nitko nezna što TAJ čovjek radi i koliko toga zna, i da je premalo vremena da se upuca novi čovjek da polovi konce! Meni je to prestrašno, pretužno i boli iako se ne radi o meni uopće, ni najmanje, samo što znam te starije ljude i shvaćam koliko znaju i koliko su dali, čak poštujem i one koji su me davili, pilili i iziskivali od mene nemoguće, ali cijenim njihovo znanje, njihov rad, njihovo iskustvo koje su stekli-ne školom, već radom. Jer nažalost škola u poduzećima više ne vrijedi ni pišljive bobe. Stave te u sobu, daju materijale, nakrcaju informacijama koje nemožeš pratiti i ostave dok ne završiš. Nema nikoga da ti objasni, pokaže, nikoga da ti bude, ono, netko koga ćeš pozvat i reč, "molim Vas, možete mi pomoć?", ili ko će sam doči i pitati: "jel ide? Ako što trebaš samo me pozovi!".

(ja sam imala sreću, veliku sreću imati ljude oko sebe koji su mi uvijek bili spremni pomoć, uletiti,s avjetovati, biti podrška kad sam bila napadnuti, naravno na početku, a danas je svako na svojoj strani, tih starijih više nema i sami se "branimo" jer smo stalno napadani)

Sve je više sebičnjaka koji razočarani situacijom, i odlaskom u penziju, namrgođeni posesivno čuvaju svoje znanje i škrto daju samo šture informacije. Svjesni su da nisu mladi krivi što dolaze na njihovo mjesto, već netko treći, no ogorčenost je jača od te spoznaje...

Iskreno se nadam da će situacija biti barem malo poboljšana, i da će se moč kombinirati da stariji prenose mladima ono što znaju, da se druže, da popiju kavu zajedno, da se pozdravljaju na hodniku i nasmiju jedni drugima. Ima toliko toga što mladi mogu naučiti starije, samo kad bi jedni i drugi malo popustili i dopustili da situacije na poslu nebudu ukočene, zgrčene, već opuštene i sa međusobno dobrim odnosima...


Sastanak u vrtiću je prošao jako dobro. Osim male nelagode na početku radi međusobnog nepoznavanja, nakon par minuta se odvijala vrlo vesela i višeglasna diskusija, pitanja-odgovori, upoznavanje sa svim roditeljima uz cedevitu i kavu

Saznala sam kako izgleda njihov dan u vrtiću, što će naučiti i savladati u ovoj školskoj godini... tete su si dale truda da nam što bolje opišu njihove aktivnosti, da nam odgovore na pitanja, o dobi, o njima samima svakom ponaosob, o načinu kako se postavljaju kad iskrsne problem, sve u svemu, bilo je ljepo.
Tete su nam naglasile da se vidi da cijela grupa djece odiše ljubavlju koju dobivaju doma.


Ja ću iskoristiti post i javno pohvalim Zvrka, jer je jučer posebno bio dobar u vrtiću (tako tete kažu), a ja mislim da je garant , ma sigurno zato što je znao da idem na roditeljski!

Pa daj bacite pogled van, ovo sunce i temperature definitivno nisu baš normalne! Nije da mi ne odgovara što je toplo, naime, nemožemo doma peč upaliti, i sad smo u išćekivanju majstora da se smiluje i operira staru "Maju 12" i da joj neki doping da izdrži još malo. Obzirom da neznam koliko Maja ima godina, a izgleda koda je iz doba nakon 2. svjetskog rata... vrijeme je da je zamijeni neka druga, recimo Glorija!??
Pred tjedan dana, smrzavala sam se i oblačila 3-slojnu oblaku, i deblje čarape. Jesam zimogrozna, al baš nisam primjetila da je samo meni bilo hladno...

U petak smo ulatili kao nenajavljena posjeta malom frendu iz zgrade... Slućajno, eto, samo da pozdravimo, i zadržali se skoro 2 sata... bilo je zgodno i veselo gledati dva mala čovjeka kako se igraju, raspravljaju i debatiraju. Morat ćemo to ponoviti opet za koji dan
Susjed je godinu dana stariji, no bome nije uopće puno veći. Istina i manje prića, i motorika mu je nešto slabija, no sve je to radi prijevremenog poroda, no zgodni su mi bili, jako, crni i plavi dječačić... i naravno, opet nisam imala fotić...

Baš smo se doma sutradan mjerili, dugo nisam pa da mogu pisati u tabelu nastavak mjera;
visok je 97 cm,
ima 15,5 cm veliku nožnu "šapu", (imam iscrtano njegovo stopalo kad tražim šlapice ili cipelice, pa hodam s kartonom po svijetu i govorim svima da je moj mali živi na velikoj nozi!
Vagala ga nisam, no pretpostavljam da je oko 15 kg težak.
Krasna mjera jednog dvoipolgodišnjaka

Teta iz vrtića ga je uzela za svog pomočnika, kad je tak brbljav i sve zna, pa joj pomaže oko onih manjih iz grupe. Usput, imam roditeljski u srijedu...

Mališu sam ovaj vikend odfurala u grad. Vozili smo se tramvajem i došli do HNK, tamo se istrčao i fino oprao ruke u fontani .
Prošetali smo do Cvjetnog, a tamo su nas dočekali bubnjari, i to njih 10 koji su imali svoj show. Nemoram reči da smo bili i on i ja u prvom redu, ko bubice slušali i gledali ih kako udaraju u svoje kante.
Naravno da nismo propustili niti vožnju na starinskom malom ringišpilu sa 3 konjića... nekad mi je žao što nisam manja, tj. da nisu te sve igračke veće da mogu i ja na njih...

Obišli smo malo Trg, penjao se i bauljao između onih skela ili kako da ih već nazovem... ušli u namu i kupili šlapice za zimu, naranđaste sa gusjenicom šarenog tijela... baš su mi vesele te šlapice, i tople. A moram reči da i nisu bile skupe obzirom da ostale.
Došli smo i do uspinjače, brže došli gore nego što smo čekali da krene.. pa smo sve to morali i potvrditi isto tako i spuštanjem. Šteta, prekratka je to ruta da se tak mali čovjek može zasititi. Sreća u nesreći pa je počela kiša i kretanje doma smo ubrzali ulaskom u tramvaj... po putu mi je zaspao ko pravi mali puh...

Prošlu nedjelju je sa didom bio prvi puta u kazalištu lutaka i gledali su "Vuk i tri praščića", jučer su njih dvoje gledali "Srećko među bubama", no bube i Srećko ga nisu očito tako dojmile kao Vuk i praščići, ali novost je uvedena-a to je kazalište!

Zadnjih par tjedana moj mali princ se protvorio u velikog Buntovnika. Dobrica je on i dalje, no mali hahar je postao jako, al ono jako prgav, i bahat, i svojeglav, i ne sluša, i kontrira, i inati se i... i... i još hrpu toga. Grub je postao i to jako , par puta sam mu vratila istom mjerom kako i on mene udari i pokušala mu objasniti... u vrtiću gura i udara druge klince... i stalno pričamo i pita me zašto to nije ljepo, i zašto on to radi (on mene pita zašto nekoga gura...). Tražimo riješenje i način. Sve to spada u faze, koje će proči, ovo je samo traženje svog mjesta u grupi, "borba za opstanak", oponašanje drugih klinaca koje vidi. A da ne govorim o tome da kopira svakoga koga vidi sa govorom i ponašanjem, bilo to starije ili mlađe dijete. Istina starije bolje prihvati, i lakše se zaigra, ne glupira se i igra se stvarno divno onda, no... istina, ovan je, no rogat je ko mama...

(znam, tati uopće nije lako s nas dvoje... )

Sve prethodne faze smo uspješno riješili, sad je ova na redu, i svaka nova faza je sve teža, neko mi reče, a nekako mi se i samoj čini da su u pravu. Što su djeca starija, sve je više novosti koje treba upoznati, riješiti pitanja, i saznati odgovore. Ko zna što je u njihovim malim glavicama. Moj zna pričati, pa je tu jedan problem djelomično riješen, a što sa onima koji su još u fazi 5 riječi?! Kako uči u njihove male glavice i odgonetnuti što im se mota

Veselim se roditeljskom.
To će biti moj prvi roditeljski za malog čovjeka.

Bez njega nemožeš, a sa njim ti je život ko na bojnom polju.
Čas ga imaš, čas ga nemaš.
Čas te uveseljava i ispunjava dan, drugi tren ti zagorčava svaku sekundu života i čini te bolesnim.

Koliko vas ima posao koji voli i koji ga čini sretnim? Ne govorim o tu i tamo nekim trzavicama sa šefom, kriznih ONIH dana kad je sve trebalo već biti gotovo a sad je ne 5 do 12, već odavno prošlo već jedan. To smatram normalnim, dapaće potrebnim da se ljudi upoznaju u svim situacijama. Konstruktivne svađe, dogovori, rasprave...

Koliko ste poslova promijenili do sada? Kada počeli raditi? Koliko dugo studirali? Kakve sve poslove obavljali za koje, zapravo niste bili niti ovlašteni, niti stručni, ili precijenjeni, ili premalo cijenjeni.

Tražite li krišom novi posao da vaši na poslu neznaju?

Koja je najmanja sitnica koja se može već smatrati mobingom? Danas svi i svako spominje mobing, a zapravo niti nisu svjesni što ta riječ znači, a još manje ljudi zna koja su im prava. Što mogu tolerirati kao dio posla, a što je preko svih granica izdržljivosti...

Prekovremeni, naravno neplaćeni, sve u staž firme, za boljitak, za poboljšanje, pa... jednom će nam Bog platiti, da, moš mislit... Nekak mi se to vraćanje čini tak nekim sistemom kako da se osjećamo ne toliko iskorišteni i ne toliko popljuvani jer svi radimo za bolje sutra, firme-naravno jer smo i mi dio nje... ili nismo? Očito ne kad se u roku od par sati možete nači na cesti bez posla, bez dinara u đepu, s djecom, trudni, jer bili ste na određeno, i firma barata s vašim životom ko kartama koje dijeli kak se šefu-direktoru prohtje.

Jel vas strah probati negdje drugdje potražiti posao? Pogotovo ako neznate gdje se mislite uputiti?

Slušam stalno kako ljudi oko mene kukaju (tu se i ja nađem s vremena na vrijeme), nezadovoljni poslom, svoijm nadređenima. Ili imamo previše posla, ili premalo, ili kasne plaće, ili se radi ko u rudniku, a kad se spomene promjena posla, svi nekako ustuknemo. Jel neizvjesnost uvijek presudna? Vrijedi li rizika mijenjati posao i otići u nešto novo i nepoznato?

Naravno, svi koji su solo imaju manje problema jer moraju razmišljati samo o sebi. Ide-ide, neide-snači ćeš se.
Koliko je roditelja koji se boje riskirati? Ipak je u pitanju život cijele obitelji, djece, budućnosti...

Opet jedna od lakših varijanti pri odluci oko posla je ta ako ga uopće nemate-onda je bitno dobiti ikakav posao, a uz to tražiti drugi ako TO nije ono što ste zamislili kao svoj život do penzije.

Koliko je bitno imati "godine" koje su prihvatljive. Koliko se traži mladih, i onda odvale da traže osobu koja ima 25 godina i koja ima neznam niti ja koliko godina iskustva u toj i toj branši (presmiješno), ali treba imati VSS ili magisterij. Mislim, ko može sa 25 imati završen fax i već iskustva nekoliko godina???
Šta je s onima koji imaju iskustva i nešto više godina? Oni su već prekriženi i otpisani. Rijetki su oni koji traže ljude starije od 35 a da to nisu za pozicije nekih direktora.

Ovih dana sam u razmišljanju baš o toj temi. Vrijeme je da se bolje raspitamo svi zajedno što nam tko smije na radnom mjestu podvaliti kao "posao i radno vrijeme" a što ne.

Ko bi rekao što sve spada u mobing!?? Pročitajte, ja sam se iznenadila (možda baš zato što nisam obračala pažnju na neke "sitnice"), s desne strane u box-u imate klasične primjere. Neki primjeri su mi skoro pa smiješni da neznam da su se dešavali stvarno slušajući od poznanika ili nekoga trećeg...

Mobbing kod nas

Skinuto sa njihove stranice, podlink "trenuci predaha"

Devet dokaza da vam je na poslu kao u zatvoru:

Mučite se kada morate ustati iz kreveta, na brzinu jedete, vozite se pokorno u koloni automobila, a ako zakasnite minutu, šef vas tretira kao roba?

Zatvor: sjedite u ćeliji 2x3 metra
Ured: sjedite u boksu 2x2 m

Zatvor: dobivate triput dnevno obrok
Ured: dobijete samo jednu pauzu za obrok, a onda to što pojedete morate i
sami platiti

Zatvor: ako ste dobri, dobijete slobodno
Ured: ako se dobri, dobijete još više posla

Zatvor: stražar vam otvara i zatvara vrata
Ured: morate nositi kojekakve kartice, koje redovito zaboravljate doma, i
otvarati vrata sami

Zatvor: možete gledati telku i igrati igrice
Ured: čim vas uhvate da gledate telku ili igrate igrice, dobijete otkaz

Zatvo r: imate vlastiti wc
Ured: morate dijeliti s drugima i čekati satima dok si gospodične/gospoda
skidaju gaćice sa 100 žniranaca i broje pjegice na licu

Zatvor: prijatelji i rođaci vam smiju doći u posjet
Ured: nema vizite, jedini kontakt s obitelji je putem e-maila, a i on se
nadzire

Zatvor: sve je plaćeno
Ured: sami si plaćate klopu, odjeću, jer ne možete dvaput doći u istom bez
da riskirate nadimke 'stinky', a onda vam još skidaju s plaće, ne biste li
tako uzdržavali i one koji se odmaraju u zatvoru.

Zatvor: tamo imate osoblje koji vas nadzire
Ured: ovdje ih zovu menadžerima.


Kako reagiraju nadređeni?
Recimo da ste na poslu radeći napravili stvarno glupu pogrešku. Ako mislite da će reakcija vaših nadređenih ovisiti o vrsti i težini te pogreške grdno se varate. Njihova će reakcija ovisiti samo o visini vaše plaće.
Problem je formuliran na sljedeći način:
PLAĆA HRK REAKCIJA
--------------------------------------------------------------------
1) 2.000 Glupi nesposobnjaković dobiva trenutni otkaz.
2) 3.000 Dobit ćete strogu opomenu, slučaj ulazi u osobni
dosje.
3) 4.000 Dobit ćete strogu opomenu.
4) 5.000 Dobit ćete opomenu.
5) 7.500 Zatražit će od vas da to drugi put obavite bolje.
6) 10.000 Zamolit će vas da predstavite nove načine rada.
7) 15.000 Bez reakcije. Za vašu pogrešku odgovarat će suradnici pod 1-4, gore.
8) 20.000 Dobit ćete priznanje za nekonvencionalne metode rada i otkrivanje novih perspektiva.
9) 35.000 Vaš će način rada proglasiti novom smjernicom za obavljanje poslova u poduzeću, pozvat će vas u upravni odbor. Naravno, plaću će vam povećati najmanje za 30%.
10) 35.000 Vašu će pogrešku proglasiti strateškom odlukom.

Samujem!

Ovaj vikend sam sama... dečki su otišli kod internet bake na svjež zrak. Baka sa 4 unuka, sinom i kujicom, svi su je ovaj vikend posjetili i radit će sprdačine do sutra navečer.
Ovo je prvi puta da su svi skupa bez mene kod internet bake cijeli vikend

Već mi je zvonio mobitel oko 9 da čujem kako je prošla večer i noć, i kako je počelo jutro, ali to će vam morat tata sve napisati.

Nadam se da će sve zapamtiti, tako da se nadam izvješću na ekranu nakon vikenda, a onda ćemo svi imat kaj za čitati, uključujući i mene

A ja...
Budna od 5:30, do sad sam oprala suđe, opeglala veš, malo udahnula i krećem dalje na spremanje, sauganje, popodne baki (mojoj mami) u bolnicu. Bolje joj je, bolje i izgleda, više nema onaj ispačeni izraz na licu bez osmijeha, već je u elementu i zeza didu, hoda pomalo, šepa ali je bolje. Jučer je prvu noć nakon sto godina odspavala bez bolova. Čekamo još nalaze od pretraga i snimanja koje je obavila jučer, pa se nadam da bi u ponedeljak mogla doči doma

Ljudi, malo sam u cajtnotu s vremenom pa ne stižem pratiti vaše nove postove, ne ljutite se zato.

Slijedeća vijest od tate, ili možda od internet bake (koja nema svoj blog, ali sve prati)

koje su se zbile nedavno.

Zadnjih tjedana, moj veliki dečko je odlučio više ne tražiti nikakvu pomoć, jer je VELIKI, i sam sve može. Sam se oblači, pa tako obuče obje noge u jednu nogavicu, gura glavu u rukave, naopačke donji veš, koji može biti i vrlo kreativna kapica... Uglavnom on sve radi sam. Tu i tamo traži pomoć kad se jako iznervira ako mu neide, ali uglavnom, SAM!

I tako se on noću diže i ide piškiti, naravno da se probudim isti čas kad čujem njegov glas, i pomognem mu da se spusti iz svog prijestolja visokog oko metar i pol... vratim ga u krevet...
Ujutro, spremamo nas dvoje stan, ja u svojimmislima,on isto,svako na svojoj strani, kad odjednom čujem... "mamaaaa" potiho, jer moj mali čovjek nezna vikat kad doziva, već je to nekakvo vikanje kroz šapat... ma pričinilo mi se, a kad opet "mamaaaa"...
Tražim ja njega po svuda, u ormaru, pod stolom, sve pretražim i odem u mračnu kupaonu, upalim svjetlo a kaj vidim? Vidim kako iz wc školjke viri glavica mog Zvrka, ruke i koljena.

Prvo nisam znala dal da se smijem ili zabrinem, ali slika mi je još pred očima i svaki puta kad se sjetim te scene nasmijem se. Brzo sam ga izvadila, i pitam gajel se udario!?
Kaže on meni: "nisam se udajio, samo mi je hjadno za guzu i jeđa, i moko!"

Joj da mi je bar bio fotić u blizini, i da je bio još neko doma, pa da slika... koja scena.

A kak se to desilo? Inaće uvijek kad ide na wc moramo stavitidaskicu, no kak je on odlučio biti veliki, htio je čučati na wc-u ko veliki, bez daske i propao
Ovo nije slika kakvu sam ja zatekla, ali je najsličnija.


Jučer smo imali smijariju tata i ja kako Zvrk traži nešto što jaaaako želi.

Jučer nije bio neki dan, i tako je i Zvrk bio sav neki prgavi, vrištajući, protestirajući... uglavnom nije biodan za nagrade i pohvale već za rasprave i pregovore. (koji nemaju baš uvijek smisla al eto, ja radije pričam i vičem sto puta, nego nekak drugačije).
Popodne je išao samnom u dvoranu, i zapalio se za plesanje sa curicama (nije dete bedasto, hrpa komada oko njega a on solo igrač ), i nikak ga izvuč iz dvorane. Malac bi plesao i plesao i ..eto, ostavila ga ja u dvorani sa hrpom curica u haljinicama...

Dopalomu se, samo što je još premali da krene maminim stopama, možda na godinu. Za sad mu ipak bolje leže tatini udarci i tamburanje po kongama.

Imamo doma jednog multi-kulti-medijalnog malca koji sve hoće probati što je vezano uz muziku, mikrofone i ples.

I navečer, nagovaranje: "mama, mogu gedati cjtica?"
M: "jesi ti danas bio dobar da možeš gledati crtića?"
D: "Jesam, bio sam dobaj, jako dobaj"
M: "A ko se derao i vrištao u vrtiću? I nije me slušao?"
D: "neznam"
M: "Pa ti si se deraoi nisi mene slušao!"
D: "Ako ti dam pusu, daja budes mi crtica, daj dati dam pusu! (i vuče me za nos kako bi mi spustio glavu i dao pusu )
Ja ništa. Velim mu fala za pusu i ne bendam ga...
Ode do tate i kreće ista priča i isti sistem, a ja se u kuhinji kliberim i umirem od smijeha, tata ga šalje k meni jer ja trebam dati dopuštenje za crtić.
A onda čujem Zvrka kad opet nije upalilo kod mene kak me tužaka tati.
D: "Tata mojim te daj mi cjtica, pa vidis da mi mama neda!" (sad već očito ljut i razočaran jer se njegova želja nije ispunila kad je on to zamislio)
Ja i dalje žena-stena (i držim se zacrtanog da nema crtića jer me ljutio)
A on me i dalje tužaka tati,a tata ga šalje kmeni, na kraju se zaletio k meni i počeo me cijelu ljubiti: "mama, dao sam ti puno pusa, jel mogu pjicicu??? Jednu samo pjicu!?? Mogu mama? Ha? Jel mogu?" (ok nije crtić već prića-pa popustim...)
Nakon toliko pusa i cerekanja potiho od strane dva infantilna roditelja koji su se jedva suzdržavali od gromoglasnog smijeha a sve to radi lukavih riječi i postupaka kako dobiti ono što si malac zacrta.

Na kraju je dobio priću, ali samo.. jednu (tj. tri ) dok nije zaspao...

Jutros su oba moja dečka zaspali za vrtić...
No to već ne spada u anegdote.