D e m i j a n & M i k e l a

Jel uistinu moguće ili je to samo stvar u riječima, mislima ili nećem stotom.
Nešto se čudno samnom dešava u zadnje vrijeme pa sve još pokušavam uklopiti u vlastite misli i vlastite neke zaključke što se to oko mene promijenilo osim mene same.

Čak mi je sinulo u jedno od silnih trenutaka mog intenzivnog razmišljanja da napokon odrastam, ili sazrijevam u ženu, iako se nekad uopće ne osijećam ko odrasla, a to mogu samo zahvaliti svojim djetinjastim dečkima, svima od reda, i svojim Pegazicama.

Malo ću se vratiti na vikend, koji je bio totalno ispunjen i totalno drugačiji iz samo jednog jedinog razloga, a to je što smo ga proveli zajedno, sa tatom, što do sada baš i nije bilo moguće. Posao, strka s vremenom, žurba i nemoguće kratko vrijeme da se napravi sve što se mora, sve što se treba i sve što bi se htjelo, i onda?-onda ispada da se mora i treba-odradi, a ono što se želi... ostaje za neki drugi put... neki drugi puta...

Koliko pati dio nas, onaj mali dio kojem treba ta vlastita sadisfakcija koja je željna nečega, koliko god to zvučalo daleko, toliko je stvarno teško izboriti se za taj maleni dio vremena koji treba nama za sadisfakciju NAS SAMIH!

Pisala sam o sebičnosti djece, i to je ono što smatram normalnim kod sasvim male djece. Što je sa sebičnošću odraslih? Počet ću zahtjevati od ljudi koji su moji da budu više sebični! Toliko strke i jurnjave za lovom ostavlja tako malo prostora za uživanje. A sad, kad je nađeno to "izgubljeno vrijeme", i kad tata s osmijehom na licu ujutro gleda svoj najmlađeg sina, dok se škakljaju, zajedno smiju, dok se grle prije spavanja, dok ga ljubi... Sjetim se dana kad je maleni Zvrk bio pun ljutnje, kad nije pokazivao nikakvu nježnost prema tati, čak niti htio komunicirati jer... tate nikada nije bilo doma. Vrijeme se nemože vratiti, no može se nadoknaditi kao što to moji dečki sada rade. Svaki dan vidim nešto novo, svaki dan njih dvoje sve su bliskiji i sve su više povezaniji, a ja rastem, kao mama, kao žena, kao osoba.

Subota je bila divna, ujutro smo otišli do Spoka na kavu, pa do predivnog mjestašca gdje će se uskoro održati roštiljada! Slike mjesta planiranog roštiljanja imate na njegovom blogu! Odigrali su dečki nogač, ja opalila par puta neke lude lopte, a onda krenuli doma, vraćamo se na to isto mjesto za 6 dana! Izvještaj će ziher biti na svim Spoka, Tate, a i ovim stranicama, naravno!

Nedelja je bila veznica zelenila sa subotom. 0pet šuma, i opet trava, i opet uživanje u minimalnom broju ljudi i sveopćoj tišini i divnom vremenu. Ljudi, Cmrok je predivan! Istina, malo nam je Zvrk pošeremetio planove, i zaspao nam već u tutaču kad smo bili pred uspinjanjem prema našoj odrednici, ali snašli smo se. Izvukli smo deku iz malog gepeka, stavili je pod krošnju prastarog bora, stavili mrvicu da spava, a mi uživali u opuštanju. Ne sijećam se kada smo i dali smo ikada ovako opušteno mogli provesti CIJELI vikend.
Rezlutat je da sam nafiksana pozitivnom, da sam skupila hrpu energije u svoj akumulator, da sam si čak i popila malo vina, i da mi je bilo super! Nigdje problema, nigdje žurbe, nigdje presije, niko nikuda ne žuri, činilo mi se koda smo u nečijem kadru filma, too good to be truth.
Čekam ponavljanje ovakvog vikenda slijedeći, u još većem obiteljskom broju da bi se stvarno uvjerila da to nije bio tuđi film već naš.

Treba odrediti prioritete u životu i zagaziti u mulj bez obzira što neznaš koliko duboko i bez obzira što neznaš koliko daleko te vlastite noge mogu nositi po tom mulju.
Mi smo dočekali da se mulj osuši... Niko nemože garantirati da će se ponovno spustiti kiše i prisiliti nas da obućemo čizme do dupeta, no treba uživati sada i danas. Sutra? Sutra je ipak daleko, ipak je to "sutra".

Dosta za danas... ne treba pretjerivati

Tek sam se probudio... zakaj mi je sve uzbrdo??



Još niš ne vidim, a tajo bi već da trčim i to uzbrdo, joj, tata, joj...



Sreća pa se Zvrk jako brzo razbudi, nakon 5 minuta već je trčao,
igrao se s loptom, kopao zemlju od krtica, natezao i bacao suhe grane...