SVETI NIKOLA
Uskoro će sv. Nikola. Još jedan od prosinačkih blagdana koji su najvažniji za djecu. U, ono moje, vrijeme djetinjstva bilo je stvarno zanimljivih događaja.
Imala sam tada pet godina i baš sam koji mjesec ranije dobila sestru i kao do tada bila kod bake. Od rođenja sam uglavnom živjela kod bakice i djeda i tri tete. Prva unuka, od dijela obitelji pažena i mažena, od dvije tete baš i ne. Samo je moja teta Rezika uvijek bila nježna i dobra. O njoj ću nekom drugom zgodom jer ovo je o sv. Nikoli.
Na selu su ljudi sami organizirali razne proslave i događanja pa je tako bilo i za taj dan. Odjeća sv. Nikole je bila krasna sva u zlatu sa prekrasnom biskupskom kapom, zlatnim štapom i neizostavnom bijelom bradom i bijelim rukavicama. Oko njega je stalno cupkao i poigravao vrag sav u crnom sa crvenom kapom. U jednoj je ruci imao obične vile, a u drugoj lanac s kojim je stalno zvecao. Taj crni je uletio u kuhinju i hopsao po njoj, a lanac je zvonio jače nego zvonce anđela kada je ulazio sv. Nikola. Užasno sam se bojala njih oboje. Taj put sam se tako tresla da je moj djed odlučio kako je dosta plašenja i da bi mi pokazao kako to nije ni vrag ni Nikola obojci je skinuo kapu da bih vidjela susjeda Ivicu kao Nikolu i Tomašićku kao vražićka.
No ništa nije pomoglo, ni pjevanje anđela, ni pokloni ni smijeh starijih. Ostala sam tako u bakicinom krilu skutrena još dugo, drhteći, nakon što su otišli i Nikola i vrag i anđeli k susjedima. Nakon te epizode, godinama sam gledala Nikolu i pratnju kroz prozor i to zatvoren. Više se ne mogu sjetiti kada je taj običaj prekinut, ali s odrastanjem mi je čak i falio.
Svoju djecu nisam nikada ničim plašila, a i u njihovo vrijeme više uz Nikolu nije bilo ni vraga ni anđela. Danas izgleda ima samo sveti profit, roditelji izbezumljeni, a vrag trlja ruke.
|
