Mi na selu u ona moja dječja vremena nismo imali frižider, a opet hrana se čuvala na hladnom i ništa se nije bacalo. Istina sa ostacima hrane su se hranili pajceki i perad, ali trebalo je znati sačuvati voće i povrće do duboko u zimu jer nije bilo supermarketa. Recimo jabuke, kruške, dunje. Svi znamo da su se dunje čuvale na ormarima, ali i u udubljenjima prozora. S obzirom da su zidovi bili debljine pola metra i više, a prozori na vanjskoj strani zida tako se to udubljenje koristilo zimi za čuvanje grožđa i dunja, ponekad jabuke. Seljaci su pšenicu čuvali na tavanima i u nju ugurali jabuke i kruške. Tako kada je tko htio jabuku morao se popeti na tavan i tražiti u pšenici. Tavan je bio mračan i nije mi se ni za što milio jer osim toga bilo je tamo i hrpa tajnih i zlih stvari i ako nisi dobar zatvorit će te na tavan. Tek kada sam krenula u školu shvatila sam da je to bio način kako spriječiti malene da se pentraju po lojtri. Danas neprihvatljiv pedagoški odgoj, no tko je tada imao vremena za duge, besmislene razgovore. Strah uvijek čini svoje dok ga ne prerastete. No dobro idemo dalje sir i vrhnje se nije trebalo dugo čuvati jer kao i putar sve se brzo trošilo, a držalo se u glinenim ćupovima u špajzi gdje i svu kiselinu, sol i vreću sa šećerom koji se izuzetno malo koristilo zbog cijene. Meso se dimilo i suho vješalo na tavan na propuh. Ponekad, vrlo rijetko, u izuzetnim okolnostima kupila kila ili manje govedine u mesnici jer mesara i drugih obrtnika je bilo u to vrijeme više nego ih ima danas. Samo šnajdera je bilo četiri radnje, a danas u mom selu više nema ni postolara, ni šnajdera, ni mesara, ali zato ima dva grobara. Idemo dalje. Krumpir, repa, mrkva, cikla, zelje. Osim što se zelje kiselilo u glavicama se čuvalo u dubokim podrumima. Zapravo to su bile u zemlji duboke jame, uglavnom u sklopu sjenika koji je bio iznad pa su ti podrumi zimi bili dovoljno topli, a ljeti dovoljno hladni. Tokom zime po nekoliko puta se sa krumpira skidala klica i nije mi bilo drago biti u polumraku jer jedino svjetlo je dolazilo kroz otvor. Silazilo se po lojtrama pa sam uvijek imala strah da će ih netko maknuti, a ja ću ostati. Vjerojatno su nas i tim podrumom plašili, no kasnije bih kao odrasla pomagala mojoj bakici da prije završi jer sirota puno je radila, a imala je osnovnu školu (tada su bila četiri razreda osnovna) i voljela čitati, moja baka Mađarica. I da završim sa još jednim spremištem za povrće, trap. U jesen bi u vrtu iskopali zemlju kružno oko pola metra u dubinu i do dva metra promjera; na dno bi se stavljao debeli sloj slame zatim se na slamu složilo povrće pa prekrilo debelim slojem slame i sve pokrilo zemljom u humak. Trap se otvarao tek u proljeće kada više ne bi prijetilo smrzavanje. Sve to ja kao prave slike i danas vidim u svojim mislima.
04.03.2018.
|
