Ponovo sniježi pa se odmah vraćam u ona zimska sjećanja kada sam se snijegu veselila. Stala sam opisom naših zimskih posjeta familiji slikom kako pršti snijeg okolo sanjki. U živom mi je sjećanju jedan odlazak nas nekoliko zajedničkim prijateljima u desetak kilometara udaljeno selo. Koliko je točno sanjki bilo ne mogu se sjetiti, ali sigurno najmanje troje. No da najprije kažem koju riječ o aktivnostima koje su za svaku kuću bitne kada zima krene. Kolinje. Po cijelom se selu dimilo iz pušnica (to su male prostorije zidane u dvorištima isključivo za dimiti meso i plašiti neposlušnu djecu) gdje su se sušile kobasice, šunke, špek i ostale svinjarije. Da se sada vratim na putovanje sanjkama, konjima i veselju. Muški svijet je imao ili kuhano vino češće ili rakiju rjeđe za zagrijavanje, a mi ostali smo zabundani ispod deka samo virkali okolo. Snijega je tada bilo metar i više pogotovo na zapusima, ali ceste su bile što ralicama koje su vukli konji, što sanjkama koje su služile zimi za prijevoz od udaljenijih sela do trgovina u mom selu, tako fino utrte da su sanjke samo klizile. A onda dolazak u Cabunu. Prijatelji su čekali u dvorištu otvorene kapije i odmah pomagali da se konje pokrije dekama kako se ne bi prehladili jer često su od kasanja bili mokri. Zato je bilo važno da ih se obriše, pokrije i dadne zob i sijeno za jesti. Vodu bi obično tek kasnije dobili kada se dovoljno ohlade. Ljudi su se za svoje životinje tada bolje brinuli nego za same sebe. Žene bi za to vrijeme unijele djecu u kuću zajedno sa svime što bi donijeli, kolače ili neke poklone. Kava je bila najcjenjeniji poklon jer je bila skupa, a i čokolada uz kavu obavezno. Domaćini su za taj dan pripremili pravu gozbu. Naravno da je sve krenulo još u dvorištu sa kuhanim vinom i rakijom za muški svijet, a za ženski obično domaći liker od višanja, a nastavilo se u kući, u kuhinji gdje je uvijek bilo najtoplije. Kako bismo gotovo uvijek dolazili negdje oko ručka stol bi već čekao prostrt, a mirisi su otvarali apetit. Najprije juha. Prava kokošja sa domaćim rezancima. Onda obično; kuhane kobasice i kuhana rebrica dimljena sa zeljem i restanim krumpirom i pečene krvavice. Naravno da se stalno zalijevalo sa najboljim vinom. Nama djeci bi razrijedili sok od višanja jer nije bilo cocacole ni ostale kemije. Onda je došla na red sarma jer zimi nema pravog ručka, pogotovo u gostima, bez sarme koja je bila na ponos svake gazdarice. Konačno kada više ništa ne bi mogli staviti u usta dolaze kolači od onih još vrućih štrudla sa sirom netom izvađenih iz rerne pa orahnjača, makovnjača i raznih sitnih.
Trebalo je sve to preživjeti. Pa kada je pao mrak djeca bi već drijemala, odrasli polako završavali svoje priče koje zapravo nikad nisu bile završene. Ponovo sve napravili kao i u jutro, ali sada za povratak. Razlika je bila samo što su svake sanjke imale upaljen fenjer kako bi ih se u mraku vidjelo. Konjima nije svjetlo trebalo. Znali su put na pamet i dok bi otac lagano drijemao te divne životinje bi nas sretno vratile svojim kućama.
|
