Sjećanja zimska

<	veljača, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Opis bloga

Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne

Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći

demetra02@gmail.com

Početak

Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

26.02.2018., ponedjeljak

Čekali smo tu nedjelju, zimsku, sa snijegom do prozora i uskim prolazima između kuća. Čekali smo nestrpljivo i znatiželjno. Odlazak u goste u neko drugo selo, udaljenije, u moje je vrijeme bio najveći događaj i noć uoči uvijek je predugo trajala. Pripreme su započinjale večer prije jer trebalo je zadržati vatru u peći cijelu noć kako bi u jutro bilo dovoljno toplo za oblačenje i rani doručak. Zime su tada bile prave kao u priči Snježna kraljica. Nismo znali koliki su minusi, a i nikoga nije bilo briga jer zima je i tako treba biti. U rerni, mi smo je zvali i ror grijali su se crjepovi koje bi omotali vunenom vestom starom. Topli zimski kaputi, veste, hlače, kape koje su nam bake ili mame štrikale ponekad od one grube prave vune, rukavice sa jednim prstom, palcem, sve je to dio opreme kojom su nas djecu osigurali od hladnoće. Pripreme su bile jednako zanimljive kao i putovanje u goste. Konji su zadovoljno rzali i kopitima kopali po stvrdnutom snijegu dok su roditelji u sanjke, one velike konjske kako smo ih zvali, unosili sijeno, pa gunjeve, jastuke od perja, vunene teške deke. Kada je gotovo sve bilo spremno otac bi nas djecu odnio u sanjke bez čizmica koje su ponijeli sa ostalim stvarima, a pod noge bi nam stavili one tople crjepove koji su se grijali u rerni. Zamotani smo bili doslovno do nosa i nikome nije moglo biti hladno, osim možda tati koji je imao uzde u rukama i ponekad fijuknuo bičem po zraku kako bi konji brže jurili. Snijeg je prštao oko sanjki, a radost tih putovanja ništa ni do danas nije nadmašilo.

- 13:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #