< | listopad, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
KOME PIŠEM Mislim, mrtvo slovo na papiru, ostavljam za vrijeme kada me se više ni vlastiti naraštaji ne budu sjećali. Mrtvo slovo ostaje danas, kao što je bilo jučer i stoljećima prije. Čita li itko više knjige, stare, povijesne, zapise nama ostavljene da ne lutamo tamnim hodnicima ne znanja. Ponavljam u mislima: mrtvo slovo, mrtvo slovo, mrtvo…Kome ja to pišem, zašto pišem, o čemu to sve pišem, ostavljam li i ja mrtva slova sve u nadi, a znajući unaprijed kako će ih ista sudba zadesiti? Pišem, bolje reći ispisujem sebe, sve što je negdje, nekada, u planu sveobuhvatnog svemira zapisano u čestici kojom je Tvorac odlučio mene darivati. Razumiješ li čitaoče o čemu to zbore moje riječi, moja mrtva slova koja će oživjeti tek kada ih tvoje oko ugleda, kada tvoj um prošeće stazama kojima se rasipa ovo malo duše što još u meni boravi. Razdadoh se ne birajući mjesto, ni vrijeme, ni ljude ne izabirah i možda baš zato sve me manje ima u meni, a sve više u slovima. Tebe čitaoče čekaju da ih oživiš. GOLA ISTINA Koliko je istine A koliko laži u nama Dok gledaš me sneno, A kiša teško Moje misli vlaži? Da li bi mi netko Stran i nepoznat Sada bio draži? Pomislih, Tako su čudni ovi naši sati. Hoće li, Kada kiša prestane, I naša ljubav stati? Onako mrtva, prazna I nijema, bez bola, Istinski gola Kao i čaša Već odavno Ispijenog vina Tu, pred nama Na sred stola. |