ZA ŠAKU CRNICE ZLATNE
Razmišljam jutros; što bih dala za šaku crnice moje zlatne? Učini mi se kao da miris uzorane odnekud iz zidova ovih izvire pa me ovija i miriše, miriše. I sanjah upravo te riječi. I kao da sam ju noćas u rukama imala, mirisnu rastresitu, kao otata moj kada bi konje zaustavio da plug očisti od trave ili nakupljene zemlje pa ju kroz ruke ispucale, prstiju kvrgavih trese, sipku, provjerava dal' će rodit kako se nada. Eto, jutros mislim o tim danima, a kažu najljepša sjećanja zauvijek ostaju i slažem se jer su to ova moja, slavonska. Sebe vratim u dane kada s kraja na kraj njive vidjela nisam, a tek tamo daleko poneki brežuljak u izmaglici oka. Ukras toj ravnici slavonskoj ponositi hrastovi bjehu što hlad su pružali ili sklonište za iznenadnih pljuskova ljeti. Ali kada se oralo s proljeća, cijeli je kraj mirisao tim posebnim, nikad zaboravljenim mirisom zemlje koja je zimu zimila pod debelim snježnim pokrivačem. Djed bi polako sa kola skinuo plug na kojem se lemeš sjajio onako uglancan, naoštren kod kovača. Polegao ga kod prve zamišljene brazde pa vagir s kola premjestio na plug. Onda Zorku ili Olgu, uvijek po jednu kobilu upregao, uzde u ruke i ijo Zorka, ijo, krene prvom brazdom. Čarobni su to trenuci. Zemlja se podigne po lemešu pa presloži na drugu stranu i kao da se falde slažu na suknji za nedjeljnu misu tako jedna za drugom brazde nastaju sve dok podne ne zazvoni. A onda i konji i čovjek odahnu. Djed sjeda u šaraglje, kruh i šunku vadi, što mu baka u krpu zamotala pa ruča. I mili Bože, ne znaš što više tada miriše. Crnica koja se tako uzorana zlati na podnevnom suncu, proljetnom, blagom ili šunka i kruh domaći. A mene jutros uzbune sve te misli i mirisi zbog sna o šaci crnice zlatne.
lemeš = nož na plugu
šaraglje = stražnji dio kola
falde = peglani nabori na suknji
vagir = dio preko kojeg su konji upregnuti
(Iz moje zavičajne zbirke POCJEK izdane 2015. g)
|
