Ne znam kako bih uopće započela ovaj post jer još se nisam oporavila od jučerašnjeg šoka. Povratak u lijepu našu uvijek je dan sreće. Konačno jezik mog naroda, život koji se življenjem u drukčijem okruženju ne mijenja povratkom. Dugo čekano pravo ljetno vrijeme, sunce i plavi Jadran. Put od Zagreba prema jugu dug je i zaustavljanje je bilo potrebno više puta. Za zadnje zaustavljanje prije određene destinacije odabran je Mali Ston. Taman vrijeme za fini ručak. „Kapetanova kuća“ znana i poznata i gotovo uvijek puna turista. S obzirom da posebno volim mušule, a u Irskoj ih jedem često odlučih se i ovdje za mušule na buzaru. Čekanje na posluživanje neću spominjati, ljeto je, puno turista, malo konobara i sve to tako pa nema potrebe ne daj Bože prigovarati. I kada je ručak bio serviran mom se veselju smrklo, doslovno. Od kg mušula nije bilo dvije koje su bile bar pola kako bi trebale biti, sve ostale su bile manje od jagodice maloga prsta. Priupitam konobara da kaj je to? Gdje su mušule? Da li su se od straha stisle ili koji je to problem. Samo je slegnuo ramenima i odgovorio, a tako je to nekada ovako, nekada onako. Ja bih digla frku da mi Irac nije rekao neka ostanem tiho zbog drugih gostiju pa ako želim mogu naručiti nešto drugo. Ne treba mi drugo. Zanima me da li kuhar provjerava kako jelo izgleda prije nego ga stavljaju gostu na stol? A onda je došao račun i novi šok. Dvije flaše od 7,5 dcl jamnice pedeset kuna. Pedeset kuna. Majko milena pa je li kakav dragi kamen u toj vodi. Kako litra i pol vode od pet kuna postane dvadeset i pet kuna? Koliki je to postotak? Osobno mislim da se ta Kapetanova kuća može sramiti takvih cijena jer to se može nazvati pljačkom turista. Mušule od 95 kuna, a kojih u školjkama uopće nema u Irskoj nećete nikada vidjeti niti će vam to itko pokušati prodati. Kg mušula u turističkom mjestu Sligo Irska dođe osam eura, a sve su fantastične. Dakle gospođa Lidija je definitivno izgubila kompas jer to što su nam jučer servirali može se nazvati pljačka, a ne ručak.
|
