Vjerujem da ste se često pitali o smislu paljenja svijeće. I ja sam, no danas palim treću svijeću na adventskom vijencu (koji kod mene nije vijenac, ali važne su svijeće ili simbolika svijeća) i s obzirom na tanku nit koja me je dijelila od gašenja „moje svijeće“ ponovo se vraćam smislu života. Neki su vjernici, neki nisu, neki ne znaju što bi mislili i u što vjerovali. Čovjeku treba vjerovati u nešto, kako god se to zvalo. Za vjernike u našem jeziku to je Bog. No kako vjerovati u nešto što ne možete ni vidjeti, ni čuti? Moja obitelj je bila vjernička i tako su mene odgajali iako mi nisu mogli dati suvisle odgovore na mnoga pitanja. Danas kao odrasla osoba, kao osoba koja je dobila sasvim jasnu životnu poruku o tome kako se život može zagasiti svakog trena, često razmišljam o tome; što je iza??? Vjera i nevjera nekako idu ruku pod ruku i nama koji smo potrebni vidjeti, opipati, čuti, osjetiti teško je zamisliti bilo što iza, ali nikako ne želimo vjerovati da ga nema. Gledajući te svijeće odjednom mi ni od kud doleti misao; svijeća ima mali komadić pamuka u sredini i zapravo taj mali trak konca gori tako dugo dok oko sebe ima vosak. Kada se sav vosak rastopi ostaje sasvim maleni komadić konca. Taj maleni komadić je kao naša duša ili ona energija koja je cijeli naš život držala. Može li nestati bez traga? Ako da, onda naše rođenje, život i umiranje postaje besmisleno, no ako ne, ono iza postaje smisleno. Tko u što vjeruje je osobni izbor, ja odabirem vjerovati da nisam rođena bez nekog smisla onog iza.
14.12.2014.
SVIJEĆA
Titraji njenog plamena,
Otkucaji su mog srca.
Svjetlost njena,
Blago tamu razmiče
Pred mojim očima.
Put trnovit obasjat može
Ako poželim.
Vjerujem da svijeća sam
U Tvojim očima.
Tek mali sam trag
U Svijeći svemira.
Trajanje moje svijeće
Neumitno onom Iza
Korak po korak
Dolazi.
Svijeća titra nježno
Kao otkucaji mog srca,
A misao me prene
I najavi treću nedjelju
Došašća.
14.12.2014.
|
