Iako sam mislila kako neću više o tome pisati jer nikakve koristi nema, ipak ne mogu šutjeti. Svi smo mi bili nekada mladi i puni neke mladenačke pameti, ali sasvim sam i sve više sigurna da smo bili drukčiji. Znam da će se mlađa generacija, a da ne rečem oni sasvim mladi odmah usprotiviti mom razmišljanju, ali znam sasvim sigurno da će doći u moje godine, a i u godine starije nego sam ja sada. Vjerujem da će tek tada razmišljati o vremenu kada su bili mladi i kao i ja govoriti da je njihovo vrijeme bilo bolje. Zašto to kažem? Sasvim jednostavno je pretpostaviti da će njima u starosti biti daleko teže iz više razloga. Ne želim govoriti o materijalnim razlozima, niti o zdravlju, već o onome što stručno zovemo empatija. ( Empatija je sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i načina kako reagirati na opažene emocije. Osjećati empatiju prema nekome znači razumjeti što osoba osjeća u situaciji u kojoj se nalazi te razumjeti kako bismo mi reagirali u sličnoj situaciji).Nisu svi oprani od tog osjećaja, ali što više razmišljam u svim kategorijama životnog vijeka sve ih je više. Što me je danas ponukalo da ponovo pišem? U mom kvartu nema niti veće trgovine, a pogotovo ne one koje imaju recimo žarulje, a meni je danas trebala nova. Svaka takva sitnica traži silazak u grad sa mog brijega. Najprije autobus. Ponekad se u vrijeme kada ja odlazim u grad, oko deset sati, nađe prazno sjedalo. Od kada sam u penziji nastojim u grad ići oko tog vremena kako me ne bi mlađahne generacije gledale kao suludu penzićku koja baš za inat njima u prometalima smeta. Za ostale koji vole u jutro izaći na plac jer tada još imaju snage i hodati i nositi, a bogibogme i stajati sa svim stvarima u rukama dok tramvaj kreće, koči i nahitava vas s lijeva na desno. Kasnije sve je to teže pa sjedalo postaje dragocjenost u tramvaju. No te dragocjenosti danas u 99% slučajeva koriste mlađahni koji su beskrajno zaposleni tipkanjem po mobitelima. Naravno društvenu se mrežu mora pratiti i promptno reagirati jer ako se ne lajka moglo bi se loše proći. Pa danas tako gledam. Jedna gospođa možda više od osamdeset godina pokušava se držati slabašnom rukom za naslon sjedala na kojem je curetak od nekih šesnaest-sedamnaest godina. Sluške su joj u ušima, prebire po mobitelu i staricu uopće ne doživljava. Pogledala je ona bakutanera nekoliko puta i ništa. Do nje na sjedalu nešto malo starija ženskica, ista slika, mobitel, tipkanje, osvrtanje da vidi na kojoj je sada stanici da ne bi fulala silazak. Staricu kao da ne primjećuje. Još jedan curetak, sluša glazbu i ja čujem kaj ona sluša, gleda kroz prozor kao da je krajolik nešto nezaboravno. Na suprotnoj strani dva mlađahna muškarca. Jedan stavlja slušalice jer je ušao ispred starice i brzinom munje zauzeo poziciju na praznom sjedalu. Prebire po mobitelu, valjda tražeći glazbu. Drugi nema mobitel, samo tupo bulji po tramvaju. Dođe mi da vrištim, da psujem, da galamim, da im svima kažem neka si nabiju mobitel tamo, o ne, ne, nisam ja prostakuša. Šutim i grizem se iznutra. Stojim kao i ta starica. Nisam ni ja baš nešto daleko od tih godina, ali još mogu stajati iako bi i meni sada već pasalo sjesti, samo ja više nisam tako brza za uletjeti u tramvaj. Pazim na svaki korak jer kosti se u mojim godinama lako lome. Vraćam se kući, zatvaram vrata i sjedam uz čašu vode da rashladim grlo i misli, dovedem tlak u normalu i poželim da više nikada ne moram sići u grad sa mog brijega.
nakon svega ovo mi paše
|
