Konj. Konjuzina. Konju jedan obični. Rintam k'o konj. Vučeš se k'o krepani konj. Konju ni jedan. Kobilo blesava. Glupava kobilo. Ima toga u neograničenim količinama u svakodnevnom žargonu ulice, a vrlo često i iza vlastitih vrata. No kada bi zapravo znali bar malo o konjima ne vjerujem da bi ih spominjali u negativnom ili čak pogrdnom kontekstu. Ne želim vam o povijesti konja govoriti jer to možete sami pročitati kao uvijek u mojim tekstovima imate link (http://hr.wikipedia.org/wiki/Konji ), ali kako sam živjela dio života kod djeda koji je bio seljak i imao konje tako o njima možda nešto više znam. Volio je moj otata, djed kako god hoćete te plemenite zvjerke, ali ih je jednako tako i kudio vrlo često, govoreći: „Krepala da Bog da mrcino lijena“. Naravno nije on to ozbiljno mislio jer kada bi uginulo živinće to je bila velika nedaća. Nikada on nije svoje konje kasom tjerao, već onako kako one same hoće. Da, da uvijek je imao kobile jer kao mirnije su, a i ždrebad se u ono vrijeme Talijanima prodavala. To mi nije bilo drago, pogotovo kada sam čula da će ih pretvoriti u salame. Svaki put bih plakala kada bi Talijani došli u selo jer znalo se… No seljaku nije nikada bilo lagano, a to sam tek puno kasnije shvatila. Jučer u Zagrebu, čekajući da Jutropoezije krene sa čitanjem stihova, hvatam mob i fotkam konje i konjanike koji su svratili na gemišt, Pod Starim Krovovima. Ma ne konji, ne, ups...uletio je barmen u kadar, a što mogu, drag je i sve sa osmjehom poslužuje. Dakle ne konji nego dio Kravat-pukovnije koja svake subote i nedjelje točno u podne obavlja smjenu straže na Markovom trgu. Nešto veličanstveno za vidjeti. Znam da mnogi turisti dolaze čekati pa ako se nađete u Zagrebu ili ako živite u gradu, a još niste vidjeli iskoristite ovo ljeto.
|
