SLAVONSKE USPOMENE
Slavonijo moja, čuješ li
kako ti ime bolom izgovaram.
Znam, znam, ja sam tebe, napustila.
Znam.
Nije mi danas lako,
jer svaka me misao tebi vraća,
a ti i dalje moj povratak čekaš.
Ponosita, zlatna, crnico moja rodna,
ljepoto ravna, moje more izgubljeno.
Danas te mislima ljubim
i stope mog djetinjstva tražim.
Onu prašinu zlatnu i rosna jutra,
tražim poznate pjesme
i zvuk kose u mladoj djetelini.
Tvoga sijena mirisi kao da
oko mene lelujaju.
Kako sam te željna
Slavonijo ponosita,
a korak mi težak,
samo suza lako klizne
kada uspomene krenu.
03.09.2010.
Tako je krenulo. Od te i još dosta sličnih pjesama njegovo pitanje: „Hoćeš li mi pokazati tu tvoju Slavoniju“? Hoću naravno rekoh još rano zimus i pričekasmo lipanj kada je Slavonija kao bajka. U tu smo bajku uronili kao ronioci u plavo more, samo moje Panonsko more odavno nestalo je, ali ostavilo je bogatstvo kojem se duša klanja ushićeno. Pa krenimo:
Od Zagreba preko Kutine i Moslavine krasne u moje rodno selo do mlina koji još stoji
ispred zadnjih ostataka stare kuće u kojoj sam bolji život sanjala.
Kroz poznate mi ulice i sjećanja do kuće i dvorišta od kuda sam u svijet otišla. Pivo nam je trebalo pa smo krenuli, a gdje drugdje nego u park grofa Jankovića gdje na žalost moju, a vjerujem i mnogih koji ovo vide kako nestaje još jedan sjajan dvorac kojem tek ulaz još govori o nekadašnjoj ljepoti, ali upozorenje na zidu koje mislim da je pogrešno napisano opominje od mogućnosti urušavanja, a ne obrušavanja. Kako god nisam ulazila, a i tuga me stisnula pa sam iz parka, nekadašnjih najljepših priča, snova, ljubavi, a i suza krenula prema centru i opet razočarano sjetih se ogromnih stabala oko crkve, a sada će će trebati godine i godine da ponovo oko crkve sa plavim tornjevima (spada u jedinstvene crkve) ozeleni. Nekada, u moje vrijeme ovdje je bilo kino, na katu knjižnica osnovana 1906. godine. Da dobro vidite godinu. Danas je tu poglavarstvo općine. Sjećanje me povuće na apotekara koga smo svi zvali "susjed" iako je imao samo lijevo i desno prave susjede. Danas je u staroj apoteci galerija. Nakon uzdaha, prisjećanja i puno prevođenja put pod kotače i ravno u Osijek.
Vrućina nas je ubila pa je ulazak u katedralu bio kratkotrajni spas. Novo pivo u Tvrđi i šetnja po zvizdanu kroz kroz Tvrđu. Bi mi malo lakše kada sam vidjela da i ovdje propada povijest iako je ona duboka tuga i dalje ostala pa sam možda baš zbog toga usred podneva uporno fotkala po Tvrđi razmišljajući o ovim drvima na plus30 i ljudima koji su kao i mi bauljali Osjekom. Nakon sladoleda, jer dosta je bilo piva put preko Bilja, Kneževih Vinograda ravno u etno selo Karanac pred kuću na broju 58
|
