Još od ranog djetinjstva željela sam živjeti u Zagrebu. Svake godine sa mamom sam hodočastila na Mariju Bistricu i na povratku bismo svratili teti u Zagreb. Ona je imala stan u Dugoj ulici kako su tu ulicu zvali. Danas se zove Radićeva. Živjela je moja tante Jul blizu Krvavog mosta i naravno da sam od nje slušala prve priče o Zagrebu i sav moj interes kada sam dobro savladala čitanje postala je Zagorka i svi njeni romani. Nerijetko sam bila neki od likova u tom Zagorkinom Zagrebu. Ta ljubav za Zagreb se godinama samo povećavala i kada je trebalo odlučiti krenuti iz Slavonije jedino mjesto bilo je znano. Od tada je prošlo već četrdeset i pet godina i ja slavonska duša odmetnuta i dalje sam nevidljivim sponama čvrsto privezana uz voljeni grad. No kako je istina da ga nikada neću napustiti sasvim jer i pepeo će moj ostati u njemu, tako je istina da su moje misli, od kada propisah, sve češće tamo u tom selu ušorenom slavonskom. Nije moje selo ni uz Dravu, ni uz Savu pa su sve te vodene muke dalje, izvan ruke, izvan oka kako bi rekli, ali ne znači da ljudi ne pomažu. Obični mali ljudi su uvijek spremni. Oni ne pitaju niti kako, niti od kuda, jednostavno krenu i kao da se sve samo od sebe dešava, a znamo da nije tako. Neka inercija u tim uvjetno rečeno malim ljudima, jer svi su oni veći od bilo kojeg velikog što se riječima razbacuje, a djela su nikakva, neka silnica uvijek je prisutna kada je potrebno. Sjećam se događaja kada sam još bila dijete u mojoj Slavoniji. Još prije nego se oglasila sirena za požar niz ulicu su trčali ljudi sa kantama u rukama. Na kraju ulice gorjela ja kuća. U kući je bilo dijete. Hrabri ljudi su ga uspjeli spasiti i preživjelo je sa dosta teškim opekotinama. Sjećam se danas one tuge kojom su govorili kako nisu mogli učiniti više, a onda nakon nekoliko dana opet je cijelo selo pomagalo obnoviti ljudima kuću. I nitko nije pitao ni za kakvu plaću. Davali su što su imali i mogli da ta obitelj dobije krov nad glavom. Isto to možemo vidjeti i danas. Obični ljudi koji su pomogli ne žele promovirati svoju dobrotu, svoju pomoć, a oni veliki govore sa ponosom koliko su odvojili od svojih ionako pretjerano velikih primanja. Tuga me neka stisne iako će se kuće obnoviti, ljudi ponovo njive sijati, djeca će se rađati, ali hoće li ikada svima biti jednako dobro?
ZAUSTAVLJAM VRANCE
Zaustavljam kočije
i vrance vatrene
sa puteva nepoznatih vraćam
sigurnom stazom zelenih njiva.
Ja slavonska duša odmetnuta
vapim mirise stare, sjenokoša
i djetelina rosnih u praskozorje.
Plava jutra tražim dok noć još
povampireno prozore obilazi.
Sve mi je znano i sve ostavljeno
tamo negdje u mladost pospremljeno,
a ljeta me sustigoše sijedim vlasima.
Zaustavljam razigranu dušu
još mladoliku dok na licu od bora
ona njive uzorane gleda
i konje vrane i rzanje nestrpljivo
da krenu, da polete kao Pegaz
mislima mojim.
Zaustavljam sebe, u riječi pospremam.
Još je dan, još me ima iako
noć sve mi je bliža.
18.04.2014.
|
