Killarney. Dobro ispuhani ili bolje reći ispuhana i pothlađena jer gospodin je ostajao u automobilu s obzirom da je to njegov rodni kraj i sve mu je znano, nastavili smo vožnju prema Killarney (Kilaniju). Kada sam googlala o Irskim gradovima na fotkama su bile uglavnom crkve, dvorci, utvrde, hoteli, more itd., ali ništa me nije pripremilo na to da su zgrade uglavnom sa jednim katom, tek novije i hoteli su sa više katova. Recimo banke se razmeću visinom. Vjerojatno su samo crkve i dvorci nekada išli u visinu. Zapravo objasnio mi je kako oni nemaju potrebu graditi visoke zgrade jer imaju sasvim dovoljno prostora za broj stanovnika. Mislim, imamo i mi prostora koji tužno prazan ostaje stoljećima, a opet neboderi su sve viši i viši. Očito se želi sa malo novaca zaraditi puno. No dobro u Killarney smo došli stvarno pred večer, ali nas je dočekalo sunce pa sam odmah fotkala hotel (na jedan kat). Ugodno toplo, vrlo lijepo uređen i naravno u sobi sav pribor za čaj. Odmah sam stavila vodu u grijač i sa užitkom dočekala šalicu čaja. Tuš. Jeste li kada osjetili beskrajno zadovoljstvo kada vas voda miluje. Kada vam se blago slijeva po tijelu koje jedva čeka horizontalno se opružiti. Nemam pojma koliko sam se dugo tuširala, ali da, užitak prije užitka. U jutro krasan engleski doručak i pokret dalje. Nekoliko fotkica grada. Killarney national park. O parku možete sve vidjeti na wikipediji, a ja ću vam ostaviti neke fotkice. tu me vjetar pomeo, kiša je lijevala i brzinom munje sam se vratila u auto. obavezno je svratiti jer to je njihov najveći vodopad. Pa vam postane jasno zašto se dive Plitvičkim jezerima. moj fotić je malo ograničen kada je tekuća voda u pitanju, a i moje znanje također. Dakle vodopad. Oznake govore i to je to. Stvarno zadivljujući pogled. da točno znate gdje ste i što gledate
Kako je domaćin imao još nekog posla u gradiću Kenmare iako je kišilo malo smo pod kišobranom prošetali i naravno ručali u sjajnom pubu. Prvi sam put ručala nešto kao krem juha od rakova. Bilo je odlično, a dvije nogice raka sam ponijela kao suvenir i za sjećanje. mislim da je jasno zašto mi se ruka potresla Nastavili smo dalje prema jugozapadu. Ja bih svako toliko vikala:“Stani, stani, ovce, vidi ovce ili neku ruševinu“. koja te odmah podsjeti na domovinu
Izlazila van iz automobila i pokušavala što bolji kadar uhvatiti. Što slijedi pišem u idućem postu.
|
Ponovo kiša pa fotkam iz automobila. Put nas dalje vodi kroz 
