Odluka je da se lagano uz obalu odvezemo u Howth. I bi tako. U Dublin nećemo jer je taj dan kao i u Rijeci, karneval, alegorijska kola, hrpa naroda, a nama je više trebalo biti onako, svoji. Naravno da sam opet na tih nekoliko kilometara svako toliko vikala: „Stani, stani, odavde je fantastičan pogled“. On je kao pravi muškarac šutke i s osmjehom pronalazio mjesto za stati, uredno čekao dok sam ja, kao dijete koje je dobilo dugo očekivanu igračku, škljocala kamenje, more, ptice, pa opet kamenje. Ipak smo stigli u Howth fino parkali i krenuli prema lukobranu još malo fotkati. Vjetar je taj dan odnosio sve na svom putu pa sam bila malo u strahu da ne odnese i mene iako imam stabilan trup. Ovo stabilan čitaj kao nešto više nego dovoljno kg. Nakon nekoliko fotkica smrznuto sam konstatirala da je vrijeme za guinness iako se mnoštvo ljudi šetalo. Uglavnom izgledalo je da se jedino ja smrzavam. Kako se od mog prvog koraka na ovom zelenom otoku želje ispunjavaju gotovo odmah, a bar nam je bio preko puta šetnice izbor je bio jednoglasan. Unutra toplo, ljudi razdragani za stolovima, guinness se toči, pinte kruže od bara u ruke i atmosfera za novi poljubac. Krenuli smo svaki sa jednom, mi kažemo kriglom. Sjajno. Inače baš i nisam za pivo, više volim fina vina, ali klizilo mi je savršeno. Naravno na ogromnom ekranu, a sjedili smo za barom u svom kutu gdje nam nitko nije smetao, hoću reći nismo mi nikome smetali, mogli smo pratiti sva događanja u Dublinu. Uz drugu kriglu odlučili smo i ručati tu za barom. Kod njih se sve može, glavno da plaćate. Ja sam, kao naturalizirana Irkinja od dva dana, odabrala finu janjetinu, a on kao da je čistokrvni Slavonac odabrao je pajceka. Istinaibog mislim da mi je objašnjavao kako se u njegovoj obitelji taj dan pripremao pajcek. Kako god od ulaska u bar, a nekad se normalo zvao pub, ovo bar im je kao modernije, kaj god, dakle od ulaska pa do izlaska proveli smo sjajna četiri sata. Onda ponovo van, a vjetar ne jenjava, sve mi se smrzava i na sreću moju na jednom štandu vidjeh fantastičnu vunenu kapu od neke azijske zvijeri i to me spasilo. Kupili smo ju. E tada sam mogla šetati uz more, fotkati na sve strane sve dok nisam ugledala na tisuće školjki. Gotovo pomamna sve je stalo, a ja zaronila u skupljanje i da nije padao mrak vjerojatno bih satima skupljala, ali vratit ću se ponovo, ako ne na guinness onda po školjke. Ono što je bilo kasnije po mraku ne treba opisivati jer mašta uvijek daje zanimljivije rezultate. Iza slijedi Dublin.
|
