Gotovo svakog dana istim smjerom odlazim pred školu dočekati moje unuke. Prvi i četvrti razred. Škola je ovdje u Italiji (Milano) malo drukčije organizirana nego kod nas. U jutro morate djecu predati učiteljima, a kada im nastava završi morate doći po njih i tako sve do šestog razreda kada im je dozvoljeno da sami dolaze i odlaze. Naravno ima razloga zašto je tako, ali ne bih o tome. Da se vratim na misao koja me jučer naprosto dohvatila kao kobac svoj plijen. Dakle istim smjerom hodam već godinama kada sam ovdje, ali još nikada nisam razmišljala o ogradama. Ograde naše svagdašnje. One oko nas, one u nama, one vidljive i one koje nas zarobe, a da nismo niti svjesni. Kvart u kojem živi moja familija je miran, lijep, pun zelenila, parkova i naravno ograda. Kao i kod nas svaka kuća ima ovakvu ili onakvu ogradu što je sasvim razumljivo. Ono što me jučer potaknulo razmišljati je da li ograde biramo po ljepoti, po potrebi biti siguran, po tome što se želimo distancirati od ostalih ili možda i zbog straha od drugih. Neke su ograde od kovanog željeza, neke od posebne žice, nema drvenih ograda. Lijepe onako šupljikave pa fino možete vidjeti kako kuća izgleda, kakvo je dvorište, koje cvijeće cvjeta, kakva su drveća posađena. Jednostavno lijepo vam je zaviriti i diviti se tim ukusno uređenim dvorištima, zanimljivim kućama. (jedna lijepa vila u susjedstvu)
Onda dođete do kuće koja je gotovo cijela, a neke i jesu cijele, sakrivena iza visokog zida iznad kojeg se još izdiže živica od lovor-višnje. Ulaz je jednako visok, uglavnom elektronskog otvaranja, vrata od punog materijala i nema šanse da išta osim tog zida vidite. Dobro neki ljudi žele biti potpuno izolirani od ostatka svijeta, mislim ili što ja imam zavirivati u njihovo dvorište. Zapravo ni sama ne znam kako da razriješim to razmišljanje o ogradama i ljudima koji iza ograda žive. Naša je kuća vidljiva sa svih strana, i naša djeca kroz ogradu gledaju prolaznike, ptice i pse koji odlaze na redovnu šetnju. Automobile prate i takmiče se tko će prije pogoditi marku automobila. To mi je nekako normalno, kao da te otvorene ograde govore o povjerenju vlasnika, o životu kojem nije svrha sakriti već otvoreno živjeti svoj život. Da li smo uvjetovani i nekim ogradama u nama samima? Ne znam, stvarno ne znam o čemu ovisi kakvu ogradu ćete staviti, naravno ako imate kuću, a ako nemate tada je jedan izazov manje.
|
