Noc strave...
...evo jedna od najuzasnijih noci u zadnje vrijeme je iza nas...nadam se da se nece ponovit...
...pocelo je vec u subotu, kad smo isli na more i kad sam krenula preko mosta a onamo policija neda dalje...sto je, pogled gore u lijevo, a Srđ gori...da gori...vatra, potpomognuta burom samo ide dalje i tamani...a kako na Srdju gore i nema bas puno stabala, vatra se nema gdje zadrzat nego samo ide dalje...jezivo se priblizavala prvim kucama i neboderima...posla sam na Sv. Jakov na more... gledam kanaderi ispred mene neumorno rade i gase...i uglavnom, uspjeli su...ajde odlicno, bar da nije nikoga ugrozilo...ali cujem vijesti iz Konavala, Zupe, Sumeta, Knezice...i automatski me jeza prolazi...svi oni osjecaji nemoci i straha koje sam osjecala za vrijeme rata su se vratili...ovo stanje me podsjetilo na rat...onaj vjetar, ona paljevina, zrak tezak od dima...uzas...
...onda sam u nedjelju opet krenula na more, sretnem tatu na parkingu koji mi savjetuje da preparkiram auto unutar naselja, gdje nema puno zelenila...tu me vec nesto streslo...krenemo dalje, I je vozila tako da sam svjedocila kako se vatra opasno priblizila Golubovom kamenu (mjesto povise izvora rijeke Dubrovacke) i kako zdere sve ispred sebe...dim gusti okolo...a ja samo molim Boga da to lokaliziraju i ne dopuste da se priblizi plinskom postrojenju koje se nalazi u Komolcu, kao i pumpa, nekakvo strujno postrojenje, skladista trgovackih lanaca...a najvaznije kuce kojima je plamen gotovo kucao na prozore...nismo imali volje za kupanje ni stat na plazi..zrak je bio jos tezi nego dan prije, bura sforcava sve vise i vise, tako da nije bilo sanse za kanadere...jos kad je Davor Buconic kataklizmickim tonom na Radio Dubrovniku objavio da je stanje alarmantno, da je ispred nas teska noc i da se mozemo samo molit (i to me podsjetilo na rat i ratne izvjestitelje...) pokupili smo se doma pa sto bude...kroz Komolac jos veci dim, ne vidi se putem vozit...ljudi i auta masu na magistrali, svi su u pripravnosti...a ona vatrena linija je vec prosla Golubov kamen i priblizava se Rozatu....dosla sam doma cijela tjeskobna, pogled stalno uperen u prozor...kako se osjetis malen i nemocan...kako ti nista drugo ne pada na pamet nego samo molis Boga da netko ne strada, da netko ne ostane bez svega i da bura vec jednom kalma...a bura ne slusa i sforcava sve vise i vise...zvone telefoni, starci se s Mljeta brinu...zove Andre s Pobrezja i nudi skloniste u slucaju bijega...a i njoj muka, dragi joj po Sumetu gasi pozar a ona moze samo gledat iz kuce...zovu nas iz Grada, da je tamo svirala uzbuna, palim Radio Dubrovnik, gradonacelnica apelira ljudima da pomognu...ma nije trebala apelirati, svi su bili na nogama...svaka cast mojim Dubrovcanima, mozemo mi njorgat i na sebe i jedni na druge, ali u nevolji smo ipak slozni...kazu da su vec spremna sklonista u Revelinu i u sportskoj dvorani...ajme majko, sto je ovo...zovem I. cija kuca je odmah do Rozata i ima veliku dubovu sumu tik do kuce..kaze da nije jos dosla opasnost do njih...zovem B. koja na krovu zgrade pomaze tati u polijevanju krova i okolice...svi su bili na nogama...cijelo naselje od 12.000 stanovnika...svi smo bili ko jedan...brat je vec otisao da pomogne gasenju ili da bar bude tamo u blizini ako bude trebalo spasavat kuce...zove mene doma, tjesi me da je sve ok, da je daleko od naselja, a ja vidim da nije, vidim kako iz velikih udaljenosti šiške od borova prebacuju na sumovitija mjesta i vidim da nam se pozar opasno priblizava...tjera me da idem lec jer radim ujutro, ali ajde ti spavaj a sve gori oko tebe...vidim, vec se izvlace cijevi od hidranta i svi su spremni...pridruzujem se i ja masi na ulicama...ma kakvo spavanje....i onda odjednom, kao cudom se vjetar stisao, lagano je okrenuo na drugu stranu, ali se stisao...odjednom je nekako i ta vatra malo usporila i popustila...pred zoru smo skuzili da mozemo poc doma i pokusat odspavat ono malo dok ne zvoni sat...
Shot with Canon PowerShot A520 at 2007-08-06
Shot with Canon PowerShot A520 at 2007-08-06
...u 6 sati me trzne alarm na mobitelu...uf, vec...nista, prvo mi je bilo otvorit funjestru da vidim stanje...od dima ne vidis puno, ali bar nema velikih plamenova..odem na balkon, a s one strane prema staroj mokosici, jos ima opasnosti...ali u tom dijelu nema kuca, ima potok nekakav...samo da ne krene dalje prema tamo, prema Pobrezju...krenem busom, posvuda umorni ljudi, neki sjede uz kraj puta, vidi se da su iscrpljeni...neki jos gase..prolazim kroz Rozat, tamo jos gori, jos je velik plamen...nekako sve kao u usporenom filmu, a tuzno nekako...onda me nasmijala mama od moje B jutros kad je optimisticno rekla: Ma dobro je, nije nikome nista bilo, a sad smo mirni jedno 5-6 godina od pozara...morala sam se slozit s njom...a drago mi je da se velik dio podrucja ocistio od zaostalih mina i granata...ovaj vikend se pucalo oko Dubrovnika...ma kazem, vam, sva ona sjecanja, strah i tjeskoba koju sam osjecala tijekom rata se vratila...brr...
...evo sam izasla trenutak ispred ureda, opet gusti dim...negdje se opet razbuktalo a ja od ovih zidina ne vidim gdje, brat mi se ne javlja na mob...
|
