Moji mali koraci...

utorak, 30.12.2008.

...i bi Božić...

Čedo naše.
Odjednom....ovdje si...
Ovdje si ...iz Ljubavi koja te je poželjela,
Koja te je među nas uputila,
Povjerila nam tvoje rođenje i nježnost tvog Života...

Mnogo je očenaša rodilo ovakav Božić koji nam poklonjen ove godine...
Ne mojih....već očenaša onih koji su pratili moje korake...
koji su sa mnom iščekivali rađanje jednog života ...po svemu Posebnog...

Rodio se moj unuk...moj mali Mihael-Emanuel...
...izmoljeno djetešce....
... mali borac...kom je Bog udahnuo Život u Punini..
....kome je poklonjeno iskustvo blagoslovljenosti već na samom ulasku na ova vrata...na koja je ušao...

...Čitavih devet mjeseci ...trajala je njegova borba za Život.
..Još danas se sjećam pogleda doktorice u šestom mjesecu trudnoće ..
...kada je nakon neuspjelih pokušaja da roditeljima predoči ozbiljnost situacije...
I .nagovarajući ih da makar naprave preglede kojima bi se vidjelo treba li ukoniti „plod“...
...računala na moju „zrelost“....otišla od nas gledajući nas poput luđaka koji ništa ne razumiju...

...još danas se sjećam svih izgovorenih ...kao i onih neizgovorenih pitanja...
...jesmo li svjesni što se može dogoditi...i koliki je to rizik....
...još danas se sjećam odgovora svog sina ...kada je nakon doktoričina nagovaranja izvadio mobitel na kom je snimio prve kucaje Mihaelova srčeka...i pitao...
...zar da To uklonim....??? ....kao i njihova zajedničkog odgovora...
..ukoliko išta s djetešcem ne bude u redu....voljet ćemo ga još i više....

Samo oni koji s nama prolaziše to razdoblje znaju..
.koliko je puta ipak to pitanje ...kako će to biti...zanjihalo nad našim glavama...
....Niti sama ne znam ...koliko je odlazaka u bolnicu iza nas...
...koliko situacija u kojima je izgledalo....gotovo je...
..krvarenja...istjecanja vode...nalik plodnoj vodi....nesvjestice...bolovi...
...i na kraju epi napadi koji djeluju jezivo u trudnoći...

Čitavo to vrijeme...jednostavno sam odlučila vjerovati....
Vjerovati samo u to da Bog okreće na dobro onima koji vjeruju...da nas sigurno neće napustiti...
No bilo je i onih trenutaka kada bih preplašena posrtala...gledajući očima stvarnost oko sebe...
...dizala me moja Ema...
...Niti jednog jedinog trenutka ...njen glas nije utihnuo...
...niti jednog trenutka..u njenom glasu ni ne nazrijeh ikakvu sumnju...
Dizala bi moj pogled istog trenutka do Isusovih očiju...u kojima bih tada i sama iznova prepoznavala pitanje....“Vjeruješ li...Magdaleno...“?

Da...vjerovala sam Ti Isuse....svaki puta...kada bih podigla pogled do Tebe....
...Trebalo je samo izdržati...trebalo je koračati preko stvarnosti do Vjere....

Mihael je trebao doći na svijet...prvih dana iduće godine...
Sve je već bilo spremno..
...a onda...nekoliko dana pred Božić...krenuše prvi trudovi...
...No...kao i čitava trudnoća...tako i sam porod bješe specifičan...
Polnoćku smo dočekali u bolnici...ni sami više ne znajući što se događa...
...Doktori rekoše....da Mihael ima doći kroz tjedan dana...i da ovo nisu porođajni trudovi...
Vratismo se kući...i sjećam se kako sam sinu rekla...kako će on doći na Božić...
...a on je odgovorio...ma daj, jesi li čula doktore...to nije moguće...
.Rekoh kako je Bogu sve moguće...i kako on ne treba posložene situacije...a i nasmijala se na snahinu molbu....
Mama, molim vas...nemojte moliti da se rodi na Božić....nek se noćas rodi...

Ni slutili nisu da je pomisao da se na Božić rodi bila tek tiha...tiha ...neizrečena misao, jer molila sam samo za Život i zdravlje....ne i za vrijeme...

A onda...to Božićno jutro...kada smo suprug i ja kretali na misu...
...i sinov glas....mama, Ivana je imala jaki epi napad.....
...Rastrgana između misli ...hoću li u crkvu ili bolnicu ...odlučih se za ovo drugo...

...U bolnicu stigosmo taman u trenutku kad je doktor objašnjavao kako nakon osmog jakog napada više ne mogu čekati...i kreću na carski rez...
...Kroz maglu sam čula kako govori o riziku....kako bi trebalo čekati da se razina lijekova spusti...ali da više nema vremena....
...kroz maglu čuh i kako govori o bebi...o tome da će imati zadnje ocjene...i da je u Božjim rukama njegov život...o tome kako će dugo...dugo spavati jer je pod dozama lijekova koje trojicu odraslih ljudi drži uspavane dvadeset sati...
...kroz maglu vidjeh i muža...i sina kako plaču....i krenuh prema kapelici....
...Bila je prazna...
...Uđoh unutra...i prostrijeh se pred malom štalicom...malim Djetešcem Isusom...koje se rodilo te noći....iznova...
...ne sjećam se jecaja...kojim sam izrekla svoju molitvu...sjećam se samo trenutka kada sam osjetila sigurnost...da će Gospa s tim malim djetešcem Isusom...dočekati mog Mihaela...
Bješe to prvi put da vidjeh Živoga Boga u jaslicama..

...Izađoh iz kapelice...i nazvah Emu...
....Sigurnost, kojom je ona izrekla kako je ovo Božji zahvat...i njeno pitanje...prepoznajem li to ...
...dadne mi toliku snagu...i čitavo vrijeme dalje zazivala sam Predragocjenu krv Kristovu ...
..čija je jedna kapljica dovoljna da nas spasi..
....da se izlije tamo preko zida...na majku...na djetešce..na doktorove ruke....na ruke sestara koje će dočekati djetešce......da bude zaštićeno od svega....
Zazivah Majku da ga s Isusom dočeka ...da ga umjesto plahtama...Ona ogrne svojim plaštem...da ga prva blagoslovi...

...sjećam se samo odjeka glasa...kojim sam odgovorila na Emino pitanje ...Vjerujem li...
...Nazvah i Mamu posebnog djeteta.. ..rekoh Emi neka svima javi da mole......i osjetih sigurnost...pokrivenost molitvom ovog prostora...u kom se upravo rađao jedan novi život...

Jedva i vidjeh od suza doktorovo lice dok je pružao ruku sinu...i njegovih riječi...
...dobili ste sina...čestitam.......a nakon toga i riječi...kako je mali iznenađujuće dobro....spava, ali reagira na podražaje...nema ni zadnje ocjene...baš naprotiv.....
...ali i o tome kako mu dadoše protulijek koji bi trebao neutralizirati djelovanje ovih silnih lijekova koje je povukao kroz majku...
U tom trenutku na liniji je bio Maxi..čovjek koji me preveo za ruku s ove strane žive vjere...onaj koji je svjedok silne Milosti u mom životu i odprije....i začuh njegov glas...
...ma jesi li svjesna koliko si miljenica Božja....

A ...onda su ga donijeli...zlato malo...anđeo Mihael....koji je već bio ukorijenjen u mom srcu...
...a sad mu vidjeh i lice....
Ostah bez riječi..prepuna srca zahvalnosti....
Razlijevalo se toliko ...da više ni ne pomislih na opasnost...bijah sigurna...Mihael je Božje djetešce...poklonjeno na najveći dan u godini...
...doveden ovdje od samog Boga....u rukama Njegove Majke...i Boga Sina koji se rodio istog dana...

....Eto...oduljih...a toliko bih još toga htjela reći....
...Od toga...da je majka djetetova ....iznenađujuće dobro...da unatoč carskom rezu zrači...
...do toga...da Mihael nema nikakvih očekivanih znakova krize...
...da doktori kažu da je prekrasna zdrava beba....nevjerojatno mila...
...pa možda i to...da je Mihael rođen deveti dan devetnice...koju je pokrenula moja Ema...ne računajući da je deveti dan Božić....i neovisno o porodu...koji još ionako nije bio predviđen...

...Mogla bih i spomenuti svijeću ...donesenu iz Međugorja...namijenjenu Mihaelu, koju nisam spominjala pred nikime...a koju je sin izvadio i zapalio čim dođosmo kući...
...o hodočasničkom putu za Mihaela ove godine...
...Lurdu...u kom sam kupila još sramežljivo prvu košuljicu...koju prislonih na pećinu ...moleći za njega....o Ludbregu...svetištu Predragocjene Krvi...od kud donijeh čitavo krsno odijelce....do Međugorja...gdje Gospa blagoslovi krsnu svijećicu koja će obasjavati malog anđela kada ga zbor svetih bude primao među svoje...Božje pomazanike...

...Puno bih još mogla pisati...a neka to ostane za neki idući put...
...Sigurna sam...da nikada....neće izblijedjeti ovo vrijeme u kom smo tako jako bili pogledani od Boga...
...onaj dan, kada je sam Bog sišao u one male jaslice u kapelici...u liku djetešca....
...ondaj dan...kada me opet dotakao ...Živ i Svemoguć...

...Nek su vam svima blagoslovljeni ovi dani...u kojima Bog silazi u naše čovještvo...u jaslice naših stvarnosti...i u kojima sja....da bismo Ga tražili dalje...i onda kada nam se skriva...
..da bismo nosili biljeg Njegove Stvarnosti...kojom nas dotiče....a mi Ga samo ponekad...ovako nakratko raspoznajemo...
...I ...hvala Mu...na vama...neizmjerno Mu HVALA!!!

30.12.2008. u 11:15 • 50 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 15.12.2008.

Jedan očenaš ...da bude Božić..

...Pa ipak dolazim do Tebe...i krišom Te pitam;
Jesi li Ti doista taj koji ima doći...?
..Jer da drugoga čekam, ne znam, a i kasno je...
...a i zima me hvata....
...Treba mi Tvoja riječ koja spašava...

Zatalasale se ovih dana obale moje duše...
...Zapljusnuše je neki valovi boli...nadošli s nekih bližnjih obala...
...Zateče me snaga te boli...koja ne mine..
....ma koliko vremena prošlo od njenog rađanja..
Voljela bih ...da znam pronaći riječi...čiji bi odjek izbrisao suze...
...voljela bih da moj zagrljaj može utihnuti jecaj...
...a ništa od svega ne mogu dotači...premale mi ruke...preslab zagrljaj...

...Gledam Ženu...koja tek preda mnom otvara tu ladicu boli...
...gledam je trenutak iza toga...dok se javlja na telefon...kao da prije toga plakala nije...
...gledam kolače...koje je napekla za Božić...
...gledam sobu koju je uredila za dolazak kćeri...
...svuda uokolo po tri anđelića i jedan križ...
...Tri anđela...tri kćeri....i križ...njen suprug ...kojeg više nema s njom...
...slušam o prošlom došašću...kada su zajedno isčekivali dolazak Isusov...
...i dolazak kćeri iz Zagreba...kada je ona mijesila kolače...a on pomagao pjevajući adventske pjesme...
...čitam pismo ...koje joj napisao nakon rođenja najmlađe kćeri...
...Najdraža...znaj da sam uvijek s tobom...u boli i radosti...
..Danas je još jednom radost posjetila naš dom...
...jedan novi život...jedan mali čovjek dan nam je da ga izvedemo na put...
..k Bogu...i.znaj ...da sam najsretniji čovjek i nimalo nisam razočaran što je kćer...baš naprotiv..
...ljubim te ....
.gledam snimku proslave diplome srednje kćeri...niti tri mjeseca pred njegov odlazak...
...Radost i sreća pršte na sve strane....soba odjekuje smijehom...sačuvanim od zaborava...tek dostignućem tehnike....

..pričamo o Smislu...o Cilju...pričamo o prolaznosti ovog vremena...o Vječnosti...
...sve zvuči tako blijedo što kažem...kao da jačina čežnje za Njim...potiskuje Nadu u vječnost...u Susret...
...A ...opet...gledam tu ženu...briše suze ...odbacuje jecaj....i govori...
..Čitavi život molila sam da pomažem napuštenom Isusu...
...i sad mi se daje...nudi mi se da nosim sa Njim križ...
..ovaj križ nije samo moj...ja vjerujem da pomažem i Isusu nositi križ...kako sam uvijek željela.....i znaš...svako malo...zastanem pred ovim križem na zidu...i govorim mu neka čini s ostatkom mog života što želi...
...Ali ... bojim se tako ovog Božića...
....hoću li moći sačuvati taj Božić...hoćemo li ga uopće moći dočekati u svojim srcima.....jecaj prekida rečenicu...ali znam o čemu razmišlja...
...Oni nisu bili prosječna obitelj...oni su bili Sveta obitelj doista...u čijem središtu je bio Krist...povezani na najdublji mogući način....
...diže glavu ...kao da pogađa moje misli...i govori...
>...znaš....mislim da nas Bog stavlja ovdje ...da ispunjamo svoje zadaće...
...ja sam doista ćutjela da je naš brak dostigao zrelost...puninu...
...Marinko je došao do vrhunca svoje zrelosti...i ispunio zadaću...
...a mene je Bog još ostavio da dovršim svoje poslanje ovdje...
...i zato zatomljujem sebe...zato želim ostatak sebe...potpuno darovati Isusu...
...neka mi bude...kako On kaže...
...Govori ...koliko joj znače moje molitve...a ja posramljena u sebi ...mislim o njihovu siromaštvu...
...govori kako svima...koji je pitaju treba li nešto ovog Božića ...kaže...
...molite za nas...da izdržimo...da sačuvamo Božić...onakav kakav je bio u našem domu nekad...izmolite makar očenaš za nas....

...Vratih se kući sinoć kasno...
...i nakon što se zahvalna Bogu privinuh uz onog...za kog toliko zahvaljujem u posljednje vrijeme....pomislih...
...što bih još trebala vidjeti...što doživjeti...kakvim se svjedočanstvima oboružati...
...da shvatim što je vjera...i što je evanđelje života...
....vjera...kad ogole grane...i kad kao sasušeno drvo živiš samo od sjećanja ...na dane kad je Netko natapao zemlju na kojoj rasteš...i kad živiš za mladice...koji trebaju posljednje kapi koje čuvaš u sebi...da bi rasle...i da bi nastavile život ...
.

15.12.2008. u 12:01 • 48 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 08.12.2008.

...Neka mi bude...

Sve što o sebi znam,
nije ono što Ti o meni znaš.
Sve što o Tebi znam,
sažima se u pitanje:
"Kako će to biti?"
Moj svijet strepi
od pojave Tvoga glasnika
koji premošćuje ova neznanja
do granica onkraj kojih
Ti postaješ dio mog svijeta,
i odjednom znam:
Sila Svevišnjega sići će...
Sila Svevišnjega osjenit će..."
Tu negdje prestaju strahovi,
zanijeme pitanja,
i počinje radost
Tvog utjelovljenja u svijet
u kojem Ti moje srce govori:
"Neka mi bude....neka mi bude..."

...prošla su stoljeća.....od onog prvog..."Neka mi bude"...
I nakon toliko vremena...još uvijek podrhtava taj glas u dubini moga bića...
...i odjek njegov ...oblikuje smisao mojih dana...
...a kada ponekad utihne...pred pitanjem kako će to biti....
...ja znam...Ti brineš ...nisam više sama ko nekad..
...I tu negdje prestaju strahovi,
umiru pitanja....i rađa se povjerenje djeteta...
zagledanog u Majku...

08.12.2008. u 21:39 • 22 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Moji mali koraci...

utorak, 30.12.2008.

ponedjeljak, 15.12.2008.

ponedjeljak, 08.12.2008.

Opis bloga