Moji mali koraci...

subota, 26.01.2008.

Zakoraknuh k Tebi....žmireći....da ne vidim valove oko sebe....
...još uvijek bješe olujno....kad začuh Tvoj glas....
“Dođi....gledaj u mene....ne gledaj valove...“
Sve u meni ...željelo Te napokon dotaći...
...i prije sam Ti željela prići...dotaći te...a strah me ...i malovjernost...utapala...
...svaki pokušaj ...bio bi prevrnuće u valove...
..ovoga puta...učinio si sve da čujem Tvoj glas...
...i nisi me ni slušao kada sam vikala da ne mogu....da je preteško....da se bojim...
Na Tvoju riječ...“Jesi li spremna?"....oživjeh....i ispustih iz ruku sve ono ....nad čim sam strepila...
I krenuh....ja...malo preplašeno dijete...prema Tebi...
Znala sam....samo gledajući Tebe...mogu uspjeti...
Još zadrhtim od trenutka ....kad te prvi puta dotakoh....i osjetih moć Tvog dodira...
Još uvijek sam ga silno željna...i čim nemirno dijete u meni ...odmakne od Tebe...nestaje te čarolije...i ja znam...
...samo mi je podići pogled...samo mi je pružiti ruku... samo mi Te dotaći...i samo mi Te ljubiti...onoliko ...koliko je običnosti i malenosti mojoj moguće....

26.01.2008. u 22:40 • 8 Komentara • Print • #

nedjelja, 20.01.2008.

Tvoji su tragovi....tragovi ljubavi....neumorno disanje čeznuća....srce moje...
Umiri se malo...uspori svoj hod....uskladi kucanje svoje...s otkucajima duše...
Predjele tvoje..radosti koje ćutiš... i .izvorišta suza tvojih...ne poznaje nitko ....samo duša ih raspoznaje tvoja...
...Otkad si osvijetljeno svijetlom njenim....nemaj straha....duša te vodi....k smiraju tvom....
I prostranstva tvoja nepregledna....prevelika....i plime tvoje...koje nebo prelaze...i oseke tvoje...koje more ne dotiče...duša tvoja ćuti....
Nije nam lako...srce moje...preveliki su tvoji zamasi...i ponekad te duša ne umije slijediti...obuhvatiti.....teško joj s tobom...
Ponekad ...razigrano...prelijevaš posude.....a ponekad....stisnuto....zaustavljaš disanje....i čini se ...kao da ne kucaš....
Ti znaš...srce moje....koje predjele prođososmo nekada sami...koliko lutanja....koliko traženja koliko čežnje da nas netko... ugrije ...umiri...zagrli....
Raduj se...srce moje...nađosmo Onog tko nas ljubi....Onog...kome nisu važni tragovi koji ostaše za nama...već tragovi što hrle pred nama...
Raduj se ....i uskladi hod svoj....s dušom svojom....o, srce moje...
...i utihni pitanja...ne traži odgovore....ne traži ništa....pusti neka te duša vodi...umiri se u zagrljaju njenom....

20.01.2008. u 20:17 • 11 Komentara • Print • #

utorak, 15.01.2008.

Vratismo se iz Slavonije ravne... slutnjom proljeća okupane....i danas osobito dostojanstvene....ponosne...
A kako i ne bi ponosna bila....kada se Nebo nada njom spojilo sa zemljom na jednom ispraćaju....
Osjetih danas kako se obistinio onaj tihi vapaj: ....“Ti si ovo dozvolio....onda i organiziraj...“

Doista....samo On ...je mogao ovako nešto i organizirati...
...u ovako bolan trenutak unijeti MILOST....koja se osjećala...od prvog trenutka....samo On je mogao urediti tako...da svima postane jasno...da ovo nije kraj...da ovo nije odlazak....da ovo nije smrt....već doista samo prijelaz.....samo nagrada...za jedan ispunjen život u Njemu....
Sabraše se danas ....na jednom mjestu...i u jednom trenutku... svi vidljivi plodovi jednog običnog života predanog Bogu.... i doista....tako se jasno danas očitovalo....“Po plodovima će se prepoznati....“
Danas tako jasno posta....da život grabljen malim koracima...vodi ka Nebu...da ne trebamo čekati na neka velika djela....već samo činiti ona obična....mala...svakodnevna...neznatna i neprimjetna.....ali činiti ih velikim srcem....i ljubavlju....

...I dok se svećenik...u oproštajnom govoru....pitao....kako će izgledati...mise bez Marijana.....bez njegova čitanja...kojim je još i ove nedelje ispunio tu crkvu....kako će izgledati Cvjetnica....bez Marijanova pjevanja Muke....kako će izgledati...život te zajednice...bez njega....dodao je...kako mu je ostala slika Marijana od prošlog tjedna....dok je s njime blagoslivljao kuće....

... kraj blagoslova...i posljednja kuća u koju uđoše....u kolijevci...malo dijete...koje poče plakati...
Marijan priđe...k njemu...i nježno ga uze u ruke...privi ga k sebi...a u očima mu toliko ljubavi...da se činilo kao da u tom dodiru...grli doista čitav svijet...prije odlaska....

...Izlazeći iz crkve...ugledah natpis...“Spasi svoju dušu“....
...znam ...da je Marijan svoju spasio.....osjetih to danas...i vraćajući se kući....krčeći maglu pred sobom....osjetih puno svjetla....kojeg danas primih....i nekako isplivahu na površinu završne riječi svećenika...koji je Marijana vjenčao pred ravnih trideset godina....
...“Kada bi čovjek znao ...koliko ga žalosnih trenutaka u životu čeka...ne bi to izdržao...“
....i ...kada bi također mogao odjednom vidjeti....koliko mu radosti Bog kroz život daje ....ni to ne bi mogao izdržati....

Doista ...nije nam dano vidjeti...čitavi put....već samo par koraka pred nama...samo djelić oko naših nogu....i taj mali djelić u svakom njegovom danu....iskoristimo ....za vječnost....

Vrijedno je truda....plodovi su vječni....danas to istinski osjetih....

15.01.2008. u 22:46 • 8 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.01.2008.

OČENAŠ ZA MOG TATU

U razmišljanjima o prolaznosti....prenu me preplašene oči pune suza ...i riječi moje kćeri...
„Mama...moli za njega....upravo ga oživljavaju...“

Nazvah ...nekoliko brojeva...za koje znam...da su dušom „spojeni“ s nebom....i zavapih Bogu....“Poštedi ih te boli....ako je moguće“....
Nakon nekoliko trenutaka....presiječe tišinu ....zvuk mobitela i glas s druge strane....
...Moj muž je na Nebu....moli se ....da izdržimo....
S druge strane žena...Majka....koja živi od ljubavi za svoju obitelj....kojoj sve prognoze....već odavna izračunaše...da više ne pripada ovdje....jer s takvim oblikom hepatitisa....ne živi se dulje od godine....
Ona već ....desetak godina...živi...
Živi...za ljubav i od ljubavi najbližih....
Još mi u srcu odjekuju njene riječi....njeno svjedočanstvo....kada je suoćena sa smrću...hodnikom bolnice...odjekivao njen „VJERUJEM U BOGA“......za kim su krenule sve žene iz okolnih soba....i kada je probudivši se...čula glas liječnika.....“Ovo nije naše djelo...ovo je čudo...zahvaljujte Bogu...“

...i zahvaljivala je....živi od tada zahvalna za svaki darovani trenutak....
Često razgovaramo...i tako često spominje kako u toj bolesti osjeća blagoslov...
....kako zahvaljuje za to Bogu....i ne moli za ozdravljenje već samo za snagu....

....Pred očima mi slika njenog muža....poveliko srce čovjeka....kog upoznah tek kad se naša djeca dobrano zbližiše....
Čovjek....radosnih očiju...velikog srca ....i duše otvorene Bogu.....koji svoj dom učini toplim kutkom....i ispuni ljubavlju ....prema ženi i kćerima...na koje bješe silno ponosan....

Još neki dan....ona mi kaže....
„...znaš....tako sam se veselila Božiću....zajedničkom okupljanju....tako me to ispuni....
...ali naša djeca ...ipak imaju svoje živote....i tako treba i biti...a ja se veselim...opet jutrima s mojim mužem u kojima sami....ispijajući duge kave....pričamo o njima..“
Gledam sinoć....najstariju od njih triju.. meni posebno....dragu dušu....
...izašla pred nas....i s vrata govori.....“Bez suza molim....moj tata je na nebu....“...
...i gledam je kako se suzdržava....gledam je kako grčevito traži razloge.....razgovora...poziva....kako pali cigarete.....kako u mobitelu traži poruke svog oca....kako se pita....kako ne vjeruje....kako se obraća Bogu....nek on sad djeluje...jer to joj je dao...nek on organizira.....i pitam se....koliko boli i ljubavi stane u jedno obično ljudsko srce....i koliko može izdržati.....
...Sestra joj....desetak godina mlađa...privija se uz mene....i pokušava biti hrabra...čvrsta....
...samo suza u krajičku oka ...odaje tugu...i bol.....
...Zvone mobiteli....ljudi pitaju...treba li išta....slušam njihov odgovor: „Jedan očenaš za mog tatu...“
....I ja se borim sa suzama....uspješno ....do trenutka...kad mi gurnu mobitel ....sa snimkom...njih tri...i tate...kako plešu ljetos doma......
...i....slike se uzburkaše......zvukovi...njihovih radosnih susreta...kada se sakupiše u tom domu....i kada bi me nazvali...da mi otpjevaju ...“Pamtit ću te po pjesmama...“...
Izmjenjuju se ...slike jednog doma....u kom je stanovao Bog...Božja radost i mir......i sva moja razmišljanja u prethodnom postu....o smislenosti vremena...još se pojačaju....
...Osjetih....on je iskoristio svoje vrijeme.....hoćemo li i mi svoje....
....i stižu poruke....prva poruka kćeri koja je bila s njim....upućena svojim sestrama....
„Ja znam da je tata na nebu....i to mi daje neiscrpnu snagu....izdržite i vi...“, ....a nakon nje i mamin glas...svojim kćerima...“Čekamo vas doma....još uvijek ...tata i ja....on na Nebu....a ja ovdje...."
I gledajući ....i u srcu prebirući.....sve te trenutke....tako bolne a dostojanstvene....osjetih...Njegovu prisutnost....i odlazeći jutros od njih....prostruje mi ...riječi mog muža....“Na proljeće ćemo kod njih u Slavoniju....kada zatopli...“...
...i stegne me misao...poput obruča....u srcu....koliko susreta propustimo...čekajući neko bolje....drugačije...i toplije vrijeme....
....“Ne čekaj dok zatopli.....možda bude kasno.....“

Sutra krećemo ....za Slavoniju....ali ...ovog puta...prekasno za njega.....
..

14.01.2008. u 18:24 • 6 Komentara • Print • #

subota, 12.01.2008.

Sinoć me dotakne misao o tom...koliko mi je vremena još preostalo u ovom hodu...
Razmišljam...koliko je drugačije ovo vrijeme...otkada u središte mojih dana stavih Tebe...moj Isuse...
Želim preostalo vrijeme učiniti životnijim...ispuniti ga dobrotom...trenucima...koji ispunjavaju...i hrane moju dušu....
Izbacujem iz tog preostalog vremena sve negativne misli....prazne razgovore.... moju osjetljivost ....povrijeđenost... jer za to više nemam vremena...ma koliko još živjela...
Ono što unosim....silno me raduje i ispunjava...Tebe unosim Isuse...u sve pore svog života...
Jedno od njih je prijateljevanje ...na jedan drugačiji način...dosad...Hod malenim koracima...usklađen koracima....koje samo ćutim...i koji su vjetar u leđa...koji me nose.i daju mi polet...
Unatoč umoru...unatoć već pomalo otežalom hodu...unatoč svim mojim slabostima...i svemu što me opterećuje...svakodnevno se u meni rađa svjetlost...i hrlim prema onom što prepoznajem dobrim i lijepim.....i samo time želim ispuniti sav preostali prostor...
Začuđena ...gledam ...kako se ipak poslažu ...vođeni mojim htijenjima i mislima ti prostori...i kako je sva odgovornost za svaki trenutak mog života samo u mojoj odluci...u mom odabiru.....
Prianjam uz taj odabir......prianjam samo uz dobrotu...kojom me darivaš Gospodine....i zahvaljujem Ti...što ispunjaš moje dane...nekim novim daškom....Tvoje prisutnosti....u svim doticajima u kojima osjećam kako me kroz njih pohađaš....i pokazuješ smjer...

12.01.2008. u 20:06 • 5 Komentara • Print • #

subota, 05.01.2008.

...Kad bi se moglo ponovno živjeti....kad bi se moglo imati barem jednu godinu...jedan mjesec...jedan dan...barem jedan sat.......kad bi se moglo povući misli...riječi...kad bi se moglo poništiti djela koja učinismo...

...što je preostalo od one jednostavnosti...iskrenosti...naivnosti...spontanosti.......možemo li se još zacrvenjeti ...obradovati...oduševiti...uzbuditi...zadiviti?

Jesmo li spremni....baciti se iz visina...s povjerenjem da ćemo biti dočekani..... koliko su nam srca zastrta zavjesama....koje smo navukli ...misleći da ih time štitimo....a njima smo zaustavili protok svjetla i ...igre sunca u njemu....

...pokazivali su nam starije...govorili kako od njih trebamo učiti....
...a kako starija bivam...sve više želim učiti od tih malenih....dječjih srdaca....
...i sretna sam....kad osjetim ponekad...da makar na trenutak mogu iznova postati ....DIJETE!

05.01.2008. u 23:12 • 9 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31