Doboj - Atlantida

utorak , 10.06.2014.

Nestvarna slika.
Zapravo me uplašila u svoj svojoj neobičnoj ljepoti. Zalazak sunca sa zapada zabadao nam se u umorne oči, nakon šest sati putovanja, sa sjajne, glatke površine. Nismo vidjeli kuda idemo, ali smo pretpostavili. Pa, zaboga, to je ipak ulica u kojoj sam se igrala i trčkarala cijelog svog malenog djetinjstva. "Zastrašujuća ljepota umiranja jednog vrućeg dana!", čula sam riječi svoga sina. Riječi su bile nešto što se ne ispušta iz usta. Svuda oko nas prizori su izazivali poniznost, strah, pokornost pred ćudljivom moći prirode s kojom su se neki ljudi poigrali. Poštovanje prema svakoj osobi koju sretneš; poštovanje prema patnji tih ljudi.
Rijeka pored grada uopće nije divlja. Čak je i smiješna za ljetnih dana: široka i plitka da ju se može pregaziti. A onda se za noć sruči s neba, kažu, tisuću litara po četvornom. Halo! U jednoj zemljici Bosnici, ne može pasti više ni od pedeset, u najgorem slučaju.
Ne vidimo ništa, ali po krovu koji strši iznad tog neprirodnoga sjaja mokroga debeloga sloja blata, nakon što se povukla divljakuša rijeka, znali smo da treba skrenuti u sljedeću desno.
Misli lutaju: kako, zaboga! Grad je bio siguran od poplave. A onda je ona prekinula smjer u desno i svom svojom silinom nastavila ravno, 'zgrmila' u prvu ulicu periferije grada i potopila prve jednokatnice. Ljudi su se utopili u svojim kućama, a da nisu znali ni što se događa. 'Preskočila' je visoku magistralnu cestu i mutna mračna voda napunila je grad kao čašu vode. Za šest minuta šest metara.
Uplašila sam se od tog sjaja i bljeska mokroga mulja da se nalazim u nekoj apokalipsi, da sam u nekom filmu, koji ne želim da gledam. Prizori na ulicama su zazivali strahopoštovanje: ljudi su kao duhovi hodali u gumenim čizmama i s maskama na licu kroz blato i krš. Voda donijela, voda otišla i ostavila svašta iza sebe. Kao da sam čula u toj tišini koja se nožem mogla rezati, jeku njenog ironičnog smijeha: " Gotcha'!" ( "Jesam vas zaj....!" )
I jeste.
Uspjelo joj je da nam se naruga za desetljeća unatrag, kada se čovjek usudio i promijenio njen tok daleko od starih zidina gradske tvrđave, daleko od grada.
Svitalo je jutro. Bockalo me po kapcima. Odmah sam osjetila umor i iskrala mi se misao: O, ne!"
Za početak dana samo minimalno trošenje kupljene vode: pranje zuba i očiju; gumenjake na noge i ruke, masku na lice i sjedaj u terenca. Bez doručka, ručka, do večere - lakše je raditi gladan.
Sunce je i dalje pržilo, već čim bi poskočilo na vrh brda. Gumene rukavice i čizme bile su sprave za mučenje. No, takve misli bi 'otrali' kao što bi rukom u pregibu otirali znoj sa čela iznad maske, kroz koju je bilo teško disati. Sve što bi dodirnuli bilo je opasno po zdravlje: voda iz slavine, blato na nogama, blato na odjeći koje se lijepilo po nama čim bi nešto dodirnuli u prolazu.
Ulaskom na vrata na gornjem katu, stisnula sam zube da ne povratim. Stisnula sam zube i suze. Svuda je bio mrak, a vani je sijalo vrelo sunce. Svuda je bio mrak od crnoga blata, koje se kao lijena životinja 'razlijepilo' po krevetu, tepisima, zavjesama, maminoj najljepšoj haljini na vješalici u ormaru, po najskupljem tatinom odijelu....Mamini omiljeni kukičani ručni radovi, koji su satima štirkani i peglani da bi stajali na namještaju besprijekorno bijeli, bili su u smrdljivom mulju, crni i slinavi.
"Ne misli! Ne misli! Isključi emocije! Moraš biti jaka zbog njih!" , stalno sam ponavljala u mislima, dok su se suze slijevale niz lice. Radila sam Sizifov posao: stavljala stvari na jedno mjesto, pa ih vraćala, jer tamo smetaju...U trenutku sam čula svoj krik; kao što bi jelen rikao u šumi visoko podignute glave. Skamenjena sam pomislila: 'uplašit ću tatu', ali sreća: to nisam bila ja. To je u meni riknula nemoć, očaj, a ja sam ipak zahvalila Bogu što sam još u pameti.
Smrad i crnilo su opsjeli moj um, blokirali mi sposobnost da odlučim što je važnije i što prvo početi vaditi iz mulja, iz gustog crnog, sluzavog blata. A onda odnekuda iznenada zapljusnu me žagor mladih glasova, koji me kao kerozin pokrenuše i ja se osmjehnuh. Nagnula sam se preko blatnjavih prozora i u dvorištu uništenog dječjeg vrtića ugledala grupu mladih. Pozornost mi privuče dugonoga djevojka, sa zanimljivom tetovažom ma desnoj ruci. Imala je lice djevojke s naslovnice.
"Ova stiže ravno s tretmana", pomislila sam, dok je na duge noge u maskirnim tajicama navlačila gumene čizme. Drugi su odijevali zaštitna odijela, a ona je već dugim korakom grabila preko igrališta i sa obje ruke uzimala blatnjave dječje igračke i dekice i nosila ih prema kontejneru.
Zgrabila sam mobitel, pa pažljivo sišla niz blatnjavo slinave stepenice s kata kuće i otišla do dječjeg igrališta.
"Djevojko, odakle ste"?", upitala sam je.
"Iz Sarajeva!", rekla je sa osmijehom koji je otkrio najljepše bijele zube.
"I vi došli pomoći Doboju?", rekla sam. "Ja vas moram slikati!", rekla sam i zaplakala.
"Mogu li vas zagrliti!", pitala me, dok mi je sa nježnim osmijehom prilazila i širila ruke.
"Ali, ja tako smrdim!", rekla sam nemoćno, dok sam nestajala u njenom mirisnom zagrljaju.
"Sad to nije važno....može li ovako!", našalila se i zagrlila prvog kolegu u prolazu, pa pozirala ispred moga mobitela.

Iznenadio me šaljivi glas moga staroga oca. Umjesto da se popnem nazad u kuću i nastavim čupati stvari iz smrdljivoga blata, krenula sam prema dvjema garažama i ugledala nasmijanog tatu s dvojicom mladića. Dok je podizao nekakvu dasku, pogled mu je prešao prema meni, a on suhim umornim glasom reče: "Kažu momci: mi ćemo deda tebi pomoći, zar nije svejedno; mi smo došli svakako pomoći. Neka ostali rade tamo." Pomislila sam: " Ovo mu je prvi osmijeh nakon nekoliko dana".

Prošlo je otada deset dana. Učinilo se što se moglo učiniti: čupati podove i bacati namještaj, oslobađati zidove za dugo sušenje.
Zabrinuto sam gledala kroz prozor auta, u ljude koji su kao sjene hodali ulicama.
E, moj grade, samo deset dana i već si zaboravljen. Grad duhova. Ni kamioni sa humanitarnom pomoći više ne prolaze. Nema ničega.
Negdje sam pročitala, da grad bez ljudi više nije grad. Da, ovo više nije bio grad. Ovo su bile samo zgrade i ulice, bez dječjeg smijeha i radosti mladih sportaša koji su se vraćali sa svojih treninga; grad u kom se zaljubljeni nisu držali za ruke i šetali.
Sasušeno blato nemilice se držalo za zelene listove drveća i grmlja...sve je bilo sablasno prljavo-bijelo.
Doviđenja, grade moj...ja moram poći.

Oznake: poplava