Miriše jesen....

utorak , 19.09.2017.

2.

Neću vam pričati o mukama kroz koje je prolazila, ali Marija se uhvatila u koštac sa dijagnozom, iako su se liječnici plašili da je kasno otkrivena bolest.

No, moja priča ide u drugom smjeru.
Zdenko, njen suprug, istina - bio je njena podrška, odlazio s njom na terapije, ali je često na večer odlazio iz kuće pravdajući to pozivima s posla, a često je odlazio i na put.
Čudna mi je Marija bila, povučena i šutljiva, iako je to kad pogledate bilo normalno, s obzirom da se cijeli život izokrenuo naopačke.
Tog popodneva baš sam se umorila od trke oko djece, škole, zadaća, rublja u perilici, na štriku i stolu za peglanje, pa sam fino tiho u sebi sve 'm'ršnula', ulila vodu u kuhalo i uključila ga, dohvatila najveću šalicu s police i usula sadržaj iz vrećice, pripalila cigaretu i zavalila se na terasi u ljuljačku, kad se iza ugla ulice začulo brundanje terenca, Marijinog terenca. Uvijek sam znala kada ona stiže.

Skočila sam u dva koraka i već bosa trčala preko debelog tepiha, od trave, prema njoj.
Odmah sam po njenom pogledu znala da nešto nije uredu. Zagrlila me, a u ruci je držala veliku žutu kuvertu. Pomislila sam da su unutra nalazi i da mi mora nešto saopćiti.
Sreća pa sam bila sama. Djeca su otišla igrati košarku na igralištu kod škole, suprug je otišao pomoći kumu na gradnji kuće, a nas dvije smo imale sve minute ovoga svijeta.
„Pogledaj što sam našla danas na stoliću za poštu u hodniku kad sam ušla!“ – spustila je veliku kuvertu na stol i iz nje vadila nekakva dokumenta.
„Zdenko ima ženu i dvoje djece u Rusiji.“ – izgovorila je nečujnim glasom, spustila ruke niz tijelo i zaljuljala se u ljuljački. – „Ali, za ovo ne smije nitko znati! Zakuni se!“


....ima još.....