Vijesti sa recepcije - 3

petak , 01.09.2017.

Otkada je umro tata, s mamom mi je bilo jako teško.
Navikla je na njega od svoje petnaeste godine - od prvog ljubavnog sastanka, a kasnije, od devetnaeste - u braku.
I dok je tata bio živ, kukala bi na njega:“….ja cijeli dan radim, on samo spava…neće uraditi ništa kako ja kažem…“ No, sada joj jako nedostaje. Kada plače za njim, ja joj kažem: “Samo se sjeti kako te znao naljutiti.“
„Ali, on meni tako nedostaje!“, nastavila bi kukati, dok su suze slijevale niz naborano lice.
Baka je ležala u svom krevetu i stalno je govorila: „Vrijeme je poći.“, ali srce joj kuca, kao za inat njenom umoru od života i pogleda u isti komadić neba, sa oblacima ili bez.
Moj dolazak na popodnevnu kavu, ako nisam na smjeni, bio bi im kao neki priručnik za dobro raspoloženje.

„Šta ima danas tamo?“ – upitala bi mama, dok bi se kućom širio miris domaće kave, koju je nosila u šalicama za nas dvije. Baki nije bilo preporučljivo da pije kavu.
„Ima sranja!“ – uzdahnula bih, zavalilivši se u tatinu fotelju blizu televizora i prozora, jer je tata volio odmah poskočiti i otvoriti prozor na zvuk zvona na vratima, pa pitati:
„Tko je?“ – propinjući se kroz prozor, da pogledom obuhvati stepenice ispred vrata kuće.

Baki bih, prije toga, namjestila jastuk na visoko da može sjediti i gledati prema meni i slušati dogodovštine s posla.

„Šta je? Opet šef zanovijeta?“ – dodala bi mama, dok je stavljala dvije kocke finog bijelog šećera na pliticu pored šalice i pružala mi drhtavom rukom.
„Kažem ti mama, sranje! Pravo sranje.“ – uzela bih gutljaj kave nakon objašnjenja i pomislila:
„Kako samo volim miris kave.“
„Ama, dijete, tko se usrao?“ – pogledala me mama preko šalice, uzimajući pažljivo mali gutljaj. „Nisi valjda ti?“ – pokušala bi se našaliti i namignula bi.
„A joj, kod vas rječnika.!!!“ – gunđala bi baka iz svoga kuta.
„Bako, danas nam se dijete od gostiju iz Švedske kakalo u bazenu, dok su plivali. Znaš što to znači!“ – povisila sam malo ton, već umorna od ljudi kojima su pravila ponašanja nepoznanica iz matematike, ali oni imaju novac za hotel sa pet zvjezdica.
„Bako, to je značilo da se mora cijeli bazen isprazniti, očistiti, sterilizirati i ponovno napuniti, jer ostali goste žele na bazen“.

Zbilja, bio je to strašan dan. Svi smo bili pod stresom i trčali kao kokoši bez glave da se sranje što prije sanira.
Sjetila sam se jedne noći, kada sam u bolovima stigla na hitnu, sestra me dugo i temeljito ispitivala, na što sam ja zavapila: dajte mi doktora, gdje je! Sestra je uplašeno odgovorila: spava, moram provjeriti da li stvarno moram da ga probudim.
Tako je bilo i u hotelu.
Kao da su loše stvari čekale samo na mene, pa mi je svaka smjena servirala neki stres, kao da radim u hitnoj, a ne u hotelu sa pet zvjezdica.

Vrijeme za kavu uvijek brzo prođe, pa sam nakon raportiranja o događajima – što je zabavljalo mamu i baku i bar na tren ih odvlačilo od depresije, morala poći doma, kuhati ručak i spremati se za noćnu smjenu.