Moje dijete

četvrtak , 24.11.2016.

Uvijek nekako u ono vrijeme kada i posljednji žuti list opadne s grane, a „kapa bijelih oblaka sjedne na Mosor“, dok bura, kao zvuk prije potresa koji tutnja kroz zemlju, pa tek onda počne pucketanje stakala i prozorskih okvira, stenje i drma po spuštanim roletama, pa kao kakav razbojnik želi da provali u toplu postelju, ja se sjetim jedne davne noći.
Bila sam tako mlada i nespremna za život, a u tri godine rodila sam troje djece. Nisam se baš usrećila. Udala sam se za probisvijeta, lopova, kockara, prevaranta, ali što je bio lijep i zgodan, majko moja. Sva bih protrnula kad bi me pogledao, kako kaže Severina „ispod obrva“, pa me jednom rukom obujmio oko struka, a drugu zavukao u moju dugu plavu kosu. Mojima je bilo bitno da je naš. Ništa više nisu pitali. A ja njega nisam smjela ništa pitati. Samo bi nestao na nekoliko dana.
Šuškalo se po kavama u susjedstvu da krade po Njemačkoj i prodaje kod nas skupe stvari istima kao što je on. Ja znam samo da sam toga dana morala pobjeći iz kuće, jer bi svekrvi, koja je živjela na gornjem katu, javili da stiže policija na pretres kuće. Ona mi je govorila da se sklonim da mi se ne bi uplašilo jedno dijete, a iz godine u godinu i drugo i treće.
Takve jedne nedjelje sklonila sam se kod njegove tetke. Dok sam uspavljivala djecu u maloj sobi sa dva kauča, čula sam tetku kako iz kuhinje prigušeno viče na tetka: „Neću da te čujem, nesrećo stara. Ne bojim te se više!“
A on bi, onako star, još kad bi izvadio zubalo koje ga je stalno žuljalo pa prtljao jezikom između starih uskih naboranih usana tiho brundao: „Jebala vas Amerika. Ulila vam u glavu 'ne smiješ ovo, ne smiješ ono'.“
Jedne noći moj plavooki zavodnik nije se vratio kući. Na vratima se pojavila policija i saopćila da se prevrnuo nekoliko puta s autom i nije preživio do bolnice.
Šta da vam kažem. Mislila sam da će mi koža puknuti od bola. Razdirala me tuga kao drvo koje raste u meni. I tako dan po dan, tuga me slomila, ubila sjaj u mom oku, a život je kao bujica prljave vode donosio samo probleme. Čini mi se da ništa lijepoga nije bilo godinama.

Najstarijoj Mariji najviše je nedostajao. Zvao ju je „tatin sin“.
Pubertet je bio katastrofa koja je rasturala naš dom. Krala je moje tablete za smirenje i opijala se, pa su ju donosili kući, a da ona nije ni znala. Sve što je krivo radila opravdavala je glupom rečenicom: „Eh, da je moj tata živ…“
Na sve strane pišu, pričaju, rade emisije o zlostavljanju. I uvijek je to žena. Žena koja bježi od muža.
Nitko ne spominje dijete.
Dijete koje zlostavlja majku.
Dijete koje diže ruku na majku i razbija sve po kući, jer joj nisam dala novac za najskuplji puder u drogeriji.