Alkoholizam

ponedjeljak , 29.06.2015.

Sjedila je pored prozora na svojoj omiljenoj stolici.
Ispred susjedne zgrade djeca su se igrala s loptom, a odavno joj nije ušima godila dječja galama kao zadnjih par mjeseci. Još je pred očima često vidjela sliku mutne vode, koja je kao ružna prljava neman okupirala kuće sve do njihovih krovova. Nakon poplave grad je bio mrtav. Nestalo je dječje vriske i igre u dvorištu susjednog vrtića, u školskim dvorištima… pored kuće nisu više prolazili visoki stasiti dječaci s rancima na leđima, odlazeći na trening.
Stresla je ramenima, jer joj je kroz tijelo prošla jeza.
Tu, na tom prozoru, ona i njen životni suputnik sjedili su i čekali čamac za spašavanje, dok je hladna mračna noć spuštala svoje kandže na mutnu vodu i grad bez struje. Nisu znali da li će preživjeti, da li će čovjek koji riskira svoj život i veslima upravlja velikim gumenim čamcom stići i do njih, prije nego se voda podigne i preko prozora.
Stresla je ramena i pri pomisli da se još uvijek užasne pomisli na ratne dane, kada je vojska dolazila i lupala na vrata kuće, tražeći njenog supruga.Za dva desetljeća toliko patnje i tuge.
A danas je devet mjeseci otkako je on samo sklopio svoje oči dok su tu, ni metar od njene omiljene stolice pored prozora, pili jutarnju kavu.
Kao najteži boksački meč, prošli su mjeseci borbe s tugom i prazninom koju je njen životni suputnik ostavio nakon 55 godina zajedničkog života. Borbe i velikih odluka oko obnavljanja kuće, koja je totalno bila uništena.
Približavao se mjesec svibanj, kada su majstori uklonili skele oko kuće, a ona se kao najljepša voćka ukazala u svojoj nježnoj boji fasade. Milovala je sama svoja ramena, stojeći desetak metara odmaknuta, zadubljenog pogleda u bjelinu novih prozora i zavjesa, a rumeni crijep na krovu je bljeskao i kao da se razgovarao sa suncem.
Sutra može predati ključeve ljudima koji će useliti na prvi kat, pa tako neće biti sama, neće ju stiskati zidovi kuće i gušiti. Čut e se miris još nečijeg ručka. Još će se nečije rublje zavijoriti na štriku i zamirisati velikim dvorištem.
Baš su pili popodnevnu kavu ispod loza grožđa, dok se sunce probijalo kroz rijetko ozelenjele grane i vodili tihi razgovor pomalo se upoznajući, kad se na ulaznoj kapiji pored kuće pojavio on, njen sin jedinac.
Nakon dvadeset godina.
U prsima je osjetila bol, kao da ju je netko udario velikom pesnicom.
Radost ? Ili strah ?
Pomiješano.
Već dok ga je grlila, zadah alkohola je kao šamar opalio po njenom starom licu.
Ipak strah !

„ Ostavio sam Jelenu. Ne mogu više trpjeti onu njenu malu.“ – rekao je, ne obazirući se na ljude koje niti poznaje za stolom. Nije joj bilo drago što tako otvoreno priča pred nepoznatim ljudima, jer ona nije tek tako olako otkrivala svoje probleme.
„ Idemo mi malo prileći. Dajte vi sebi vremena da se ispričate. „ – rekla je Marija, s osjećajem nelagode, i povukla supruga neprimjetno za ruku.
Brižnim majčinskim pogledom milovala je njegovo proplao lice i sijedu kosu, pa je spustila svoju staračku ruku na njegovu:
„ Bit će nama lijepo. Samo nemoj piti i pitati u ljudi novce . „
„ Pitati novce neću, ali piti hoću!“ – rekao je drsko gledajući u nju svojim krvavim očima.

Dok je tako sjedila na svojoj omiljenoj stolici i slušala dječju graju, svrnula je pogled na stol u dvorištu. Sjedio je za stolom i pio pivo. Redao je boce kako bi koju popio, pa ih je već bilo dvadesetak.


U trbuhu joj se grčio želudac. Pogledala je na sat i shvatila da bi već trebala pojesti međuobrok, svoju jabuku sa cimetom, da joj ne bio pao šećer. Prinijela je ustima malu žlicu, ali progutati nije mogla.

S dvorišta se čuo lom razbijanja boca.

Ljudi su se osvrtali i žurnijim korakom nastavljali niz ulicu.