nebuloze@nemampojma.hr

I will forgive but I won't forget
And I hope you know you've lost my respect

Katkad se čovjek stvarno mora zamisliti koji to kurac zapravo hoće od te cijele zavrzlame zvane Život. Sorry zbor izraza, ali mislim da dosta oslikava ono što zapravo hoću reći... Mislim, u čemu je poanta? Ne vidim tkanje, ne vidim smisao...ili kao što i sama rekoh, smisla ni ne mora biti, zašto nešto mora biti smisleno, kada isto tako lijepo može funkcionirati u potpunom kaosu, iako je to apsolutna kontradikcija, jer ako je nešto već sam KAOS, kako to može funkcionirati, kada se sve sastoji od toga da ne funkcionira, da bude zavrzlano i besmisleno. OK, neću sada opet početi s onim da ne vidim ni smisao cijele priče zvane Život, ali to me opet počelo patiti. Od jučer. Tada sam se nekako sjetila cijele svoje dileme koju sam pokušavala potisnuti negdje u podsvijest gdje će, nadam se R.I.P.... ali ne, zašto bi sve bilo onako kako ja to zamislim, zašto bi sve bilo normalno u ovom nenormalnom svijetu. Ne kontam poantu cijele priče, iako će se to možda činiti nekima sasvim čudno. I ne znam da li to samo mene pati, ili su ostali več našli odgovor, ili su pitanje također potisnuli negdje. Ili taj odgovor tražimo od početka, otkad smo počeli razmišljati... a u ovih 3000 i nešto kusur godina postojanja, nisu uspjeli naći neki prihvatljivi odgovor, samo razna utješna rješenja. Zašto bih dakle onda ja bila ta koja ovdje izmišlja toplu vodu. Iako, katkad mi se čini da sam stranac sama sebi, a i ostalim ljudima. Mislim, poznajem sebe, poznajem ostale, ali je li to to? Mislim, stalno imam osjećaj kao da nešto fali.. ne znam, ne mogu objasniti, jer ne znam ni začetak tog osjećaja. Ali jednostavno, stalno imam neki feeling kao da sam izgubljena, da se sve nekako događa oko mene, a ja sam u vakuumu i samo promatram stvari, čak i kada se čini da sudjelujem u njima, misli su mi stalno negdje na nekom 25. mjestu. Jednom mi je frend rekao da se gubim u gomili, u smislu da djelujem totalno izgubljeno, makar bili tamo ljudi koje poznajem. Možda je to to. Nekako, čini mi se da je sve samo plod moje mašte, da se sve smo vrti, previja a ja ne mogu ništa da eventualno nešto spriječim. Ili, možda, zašto bih i bilo što pokušavala? Zar drugi pokušavaju? Bilo što? Makar i prstom pomaknit. Ne govorim sada o jednostavim stvarima, nego recimo o nepravdi i nemaru. Kako to da mogu totalno hladnokrvno proći kraj poznanika koji baš mrtav pijan leži na stubama, a da ga ne pokušam ni pomaknuti ni ništa, s obrazloženjem da je on "uvijek takav". Onda pak, zašto se zamarati s time? Svi smo mi ljudi, zar ne? I tako kao ljudi, nismo čak ni daleko odgurali u odnosu na naše pretke s drveća, iako mislim da su oni još čak nevinašca i dobrice naspram nas. Naspram naših prljavih misli i još prljavijih činova. Gdje je onda sva ta slavna ljudskost? Ošla u kurac, reklo bi se. I nije to nešo novo. I prije onih 3 000 godina je bilo isto tako. Ljudi se ne mijenjaju. Barem većina. Manjina uvijek pokušava nešto napraviti, ali ih masa na koncu uguši i totalno pogrešno shvati. Srljamo u svoju vlastitu propast, ali to nije o čemu sam htjela pisati. To ionako svi već znaju, osjećaju...uvijek je bilo u nama i bit će. Zašto nešto stvoriti kada je lakše uništiti?
Uglavnom, čini mi se da sam, po običaju izgubila nit vodilju u cijeloj ovoj priči, pa će biti najbolje da ovdje stanem, prije nego se totalno izgubim u bespućima i prazninama onoga što se popularno naziva mozak. Dosta s filozofiranjem danas.