nebuloze@nemampojma.hr

Reče planetolog Pardot Kynes u jednom od nastavaka serijala Dine. No, koliko je to zapravo istina? Koliko priroda donosi ispravne odluke i zašto samo mi, kao ljudi možemo griješti?
Postoji li neko uzvišeno biće koje nas, usprkos našim greškama i manama usmjerava na pravi put?
To su pitanja, vjerujem, starija od mene. A odgovora naravno, ima svakakvih. Od kršćanskog razglabanja o poretku stvari i Bogu i uznesenju i bla bla čemu ne, sve do darvinizma, evolucije, raznih sekti, budista, islama, hara krnse, čega ne. Svi imaju svoju teoriju gdje bi mi, kao ljudi trebali biti i kakva je uloga prirode u odnosu na nas. Pa, prema političarima nikakva, što će nam lijepo očuvana priroda, bogatstva koja nam onda nudi, kada možemo imati trgovačke centre i autoceste. Sve u dobrobit naroda. Živio kapitalizam.
No, na stranu smeće današnjice i sve što nam je ostalo iz prošlih vremena. Pitanje je, da li priroda radi sve kako mora biti? Mislim, sada smo došli u fazu kada ona nas kažnjava, tsunamijima, potresima, toplotnim udarima, te prijeti skorašnjem ledenom dobu. Zar su i oni mnogi drugi oblici života u dalekom svemiru preživili sve to več jednom, ili smo mi već daleko poodmakli u tom razvoju uništenja i genocida?
Koliko nam zapravo vrijedi život, ako ga uzalud bacamo? Proglašavamo ga nepotrebnim, suvišnim. Što biste vi rekli, hipotetski, kad biste bili recimo drvo. Predivno zeleno drvo u predivnom zelenom parku. I, odjednom se glavonje odluče da bi sad na tom mjestu bilo baš kul sagraditi trgovački centar. A vi, kao drvo, s time hipotetski nemate ništa, jerbo hipotetski ništa ne osjećate. Nećete osjetiti kada zariju motornu pilu u vas, nećete osjetiti kada vas spale i nećete osjetiti kada vam prosuju pepeo kao nešto još nepotrebnije od vas samih. I nitko vas se neće sjećati. Neće biti sve one djece koja su se penjala po vama, generacije i generacije kojima ste nešto značili, događaji kojima ste posvjedočili. Preživili ste dva rata, vandalizam i što ne, da bi vas posjekli kako bi sagradili neku zgradu čelika i betona. A vi taman još u svijetu mladosti, taman ste spustili najdublje korijenje, život pršti u vama.
I opet, to sve nije greška prirode. Priroda je svoje odradila stvorivšti predivno drvo, mi smo bili ti koji su ga posjekli.
Sada ćete reći; a što je s onom djecmo koja su rođena s nekom retardacijom, ili općenito, što je s onim bićima koja su jednostavno deformirana. Opet, da ne bi bilo ljudi, priroda bi več učinila svoje, rekao bi Darwin. Ali pošto smo prošli humanizam i sada smo sofisticirani, demokratski nastrojeni i svi imaju svoja prava, Darwin se može pokupiti odakle je došao. Priroda svoje greške lako riješava. Ali ipak, koliko god to sad zvučalo bez veze, i to sve, te neke deformacije su moglo bi se reći našom krivnjom. U davna vremena šamana i plemena, takva su djeca/ljudi bilo štovani kao proroci, upravo zbog tih deformacija. A ako ne bi bili dovoljno jaki da prežive, jednostavno bi umrli i točka. Ne kažem da sad treba pobit svu tu djecu, jer je to jendostavno nezamislivo. Ubijati nešto, nekoga tko toga nije ni svjestan. Takvo što je ravno zločinima koje je činio Htiler.
No, na stranu sve to, naš "pad" je počeo več negdje u srendjem vijeku. Prevlast kršćanstva i birsanje dotadašnjih normi koje su stvarali kako grci, tako i razna nomadska plemena diljem svijeta. Kršćanstvo donosi nešto novo, ali i sasvim pogubne stvari. Neprirodne stvari, tipa celibat. Sve dotadašnje kulture su savršeno funkcionirale, dok ih nije proželo kršćanstvo i sve stropoštalo niz liticu. Kršani su napravili pokolje u "Novom svijetu", poubijali Azteke, Indijance, uveli ropstvo i kolonizirali pola svijeta. Ti dobri kršćani su također bacili atomske bombe i opet poklali gomilu ljudi. I na koncu konca, Hitler nije bio kršćanin jer je vjerovao u horoskope i stoj zvijezda. Ali, ipak je sa tim svojim zvjezdama, drevnim naukom pokorio pola svijeta. U čemu je onda poanta? Drevni Rimljani nisu bili kršćani. Dalai Lama nije kršćanin. Dakle, j*beš kršćanstvo.
Idemo dalje... ili, možda da ipak stanem ovdje. Stanem i čekam što će sve na to priroda reći. Na onečišćenja, na zagađenja, na sve što nas okružuje. Da li će to biti Božji sud ili tek ono što je uzročna posljedična veza između svakog našeg čina, uzdaha. Da li, zapravo negdje u dubini duše svi čekamo kraj svijeta i smrtno ga se bojimo, ili pak na neki način znamo da nam je to kazna za sve što smo dosad napravili pa smo pomireni s time.
Što da recimo, sutra padne meteor na Zemlju. Ili da se dogodi veliki potres. Bi li preživilo samo nekoliko junaka kao u filmovima, a ostali bi bili tek makete i statisti u velikoj i epohalnoj slici Smrti? Biste li vi radije bili junak ili samo crvena mrlja na vječnom platnu?