nebuloze@nemampojma.hr

ne prođe tjedan, ne prođe dan, a da ne pomislim, "što bi bilo kada..."
što bi bilo da me jednostavno pukne da se ubijem... bih li to i učinila ili se samo igram s tom misli? što mora biti u nečijoj glavi da to stvarno učini?
znam ljude koji su pokušavali...koji su imali razloga, koji nisu, ili su samo mislili da imaju, te one koje su to pokušavali iz puke dosade...
pokušati pobijediti život, da li je to kukavčiluk ili samo želja za kontrolom nad barem nečim?
da li netko za to mora biti genetski predodređen ili je to samo stvar psihe?

mislim, naravno, svi imaju loših dana i tak to, ali zar bi to bio razlog samoubojstvu?

u današnje doba ima mnogo više razloga samoubojstvu. prvo i osnovno, mislim da ne cijenimo život onako kako su ga cijenili naši preci, jer nam je sad faktički sve "pod guzicom"..
sve imamo, svi ciljevi su nam nadohvat ruke...a nama to ipak ne treba...

počinjemo nešto cijeniti, čim osjetimo da će mo to izgubiti, ili smo več izgubili... no ipak, ima ljudi koji suicid pokušavaju više puta... možda se nadaju da će još koji put moći pobijediti smrt...

no, možda ta "mala smrt" pomaže da nastavimo dalje...
recimo, osobno kada počinjem razmišljati o takvim stvarima, onda to znači da sam ili imala neki utjecaj (knjiga, film..) ili sam "duboko u sosu"... i ta cijela priča oko smrti s jedne me strane užasno deprimira, baca u očaj, s druge strane mi daje neku izdržljivost, da ne kažem snagu da jednostavno nastavim dalje...

"let's celebrate the modern end, let the world begin again"

u prenesenom značenju, to bi bila moja filozofija....

nedavno sam čitala knjigu o fantazmama, i u njoj jedan motiv; davanje sebe...
ljudi često imaju fantazme o tome kako se raspadaju, ili svoje djelove tijela daju ljudima... sad to može biti i pozitivno i negativno.. pozivitno, u smislu davati sebe voljenima, i negativno u smislu da vas rastave na komadiće vaši neprijatelji.



razmišljala sam za koga bih ja sve prolila svoju krv... i sama sam se začudila rezultatima... u misli su mi se uvukli ljudi za koje možda ne bih ni pomislila da to napravim, a onda su za njima došle rečenice, misli, svjesne i nesvjesne fantazme, događaji... ljudi za koje bih to možda trebala napraviti mi nisu na listi, a oni kojima ne bi jesu... zvuči bolesno, a bolesno je i to da razmišljam o takvim stvarima, ali sve je to simbolično, jer ne mislim se ja sada raskomadati, pa nekome poslati ruku, nekome uho, što več... stvar je u tome koliko će nekome dati pažnje, ljubavi, odanosti, whateva... i dolazim do zaključka da nema smisla, jer da bi imalo, onda ovo što sad ima smisla u tom slučaju ne bi, pa sve ispada da je relativno. dakle, zavisi od gledišta... iako ovo naše smisao i besmisao iapk ovisi o odgoju i nekim našim modernim društvenim normama, ali o tome neki drugi put

dakle, da ako bi me puklo da baš počinim suicid, mislim da bi to učinila relativno "smisleno"... recimo, darivala bih svoje organe nekome, da barem tada budem nekome korisna... whateva

glavno, live and let live

što god, svatko odluku drži u svojim rukama, barem tako misle... iako su mnogo ovisniji o društvu nego što bi im se to možda učinilo, jer ljudi počinjavaju suicid upravo najčešće zbog toga što osjećaju da su nepotrebni samom društvu tj. čovječanstvu...