nebuloze@nemampojma.hr

ne prođe tjedan, ne prođe dan, a da ne pomislim, "što bi bilo kada..."
što bi bilo da me jednostavno pukne da se ubijem... bih li to i učinila ili se samo igram s tom misli? što mora biti u nečijoj glavi da to stvarno učini?
znam ljude koji su pokušavali...koji su imali razloga, koji nisu, ili su samo mislili da imaju, te one koje su to pokušavali iz puke dosade...
pokušati pobijediti život, da li je to kukavčiluk ili samo želja za kontrolom nad barem nečim?
da li netko za to mora biti genetski predodređen ili je to samo stvar psihe?

mislim, naravno, svi imaju loših dana i tak to, ali zar bi to bio razlog samoubojstvu?

u današnje doba ima mnogo više razloga samoubojstvu. prvo i osnovno, mislim da ne cijenimo život onako kako su ga cijenili naši preci, jer nam je sad faktički sve "pod guzicom"..
sve imamo, svi ciljevi su nam nadohvat ruke...a nama to ipak ne treba...

počinjemo nešto cijeniti, čim osjetimo da će mo to izgubiti, ili smo več izgubili... no ipak, ima ljudi koji suicid pokušavaju više puta... možda se nadaju da će još koji put moći pobijediti smrt...

no, možda ta "mala smrt" pomaže da nastavimo dalje...
recimo, osobno kada počinjem razmišljati o takvim stvarima, onda to znači da sam ili imala neki utjecaj (knjiga, film..) ili sam "duboko u sosu"... i ta cijela priča oko smrti s jedne me strane užasno deprimira, baca u očaj, s druge strane mi daje neku izdržljivost, da ne kažem snagu da jednostavno nastavim dalje...

"let's celebrate the modern end, let the world begin again"

u prenesenom značenju, to bi bila moja filozofija....

nedavno sam čitala knjigu o fantazmama, i u njoj jedan motiv; davanje sebe...
ljudi često imaju fantazme o tome kako se raspadaju, ili svoje djelove tijela daju ljudima... sad to može biti i pozitivno i negativno.. pozivitno, u smislu davati sebe voljenima, i negativno u smislu da vas rastave na komadiće vaši neprijatelji.



razmišljala sam za koga bih ja sve prolila svoju krv... i sama sam se začudila rezultatima... u misli su mi se uvukli ljudi za koje možda ne bih ni pomislila da to napravim, a onda su za njima došle rečenice, misli, svjesne i nesvjesne fantazme, događaji... ljudi za koje bih to možda trebala napraviti mi nisu na listi, a oni kojima ne bi jesu... zvuči bolesno, a bolesno je i to da razmišljam o takvim stvarima, ali sve je to simbolično, jer ne mislim se ja sada raskomadati, pa nekome poslati ruku, nekome uho, što več... stvar je u tome koliko će nekome dati pažnje, ljubavi, odanosti, whateva... i dolazim do zaključka da nema smisla, jer da bi imalo, onda ovo što sad ima smisla u tom slučaju ne bi, pa sve ispada da je relativno. dakle, zavisi od gledišta... iako ovo naše smisao i besmisao iapk ovisi o odgoju i nekim našim modernim društvenim normama, ali o tome neki drugi put

dakle, da ako bi me puklo da baš počinim suicid, mislim da bi to učinila relativno "smisleno"... recimo, darivala bih svoje organe nekome, da barem tada budem nekome korisna... whateva

glavno, live and let live

što god, svatko odluku drži u svojim rukama, barem tako misle... iako su mnogo ovisniji o društvu nego što bi im se to možda učinilo, jer ljudi počinjavaju suicid upravo najčešće zbog toga što osjećaju da su nepotrebni samom društvu tj. čovječanstvu...

koja je razlika? ili je sve relativno? jedna knjiga može biti puna slova, a ipak prazna, bezidejna...

zrak; puno ili prazno? čini se praznim, jer je to prazan prostor, ali ipak je puno jer sadrži čestice, atome i koješta

također, voda?
a čaša? je li do pola puna ili prazna?

sve je relativno... a ako je sve relativno, što bi onda trebalo biti ono pravo, ono što je najvjerojatnije?

nedavno sam proučavala booklet jedne izložbe, koja je bila u kazamatu, bilo je riječ o temi puno-prazno...

po prostoriji su bile razbacane nekakve glinene kugle... dakle, ako bismo gledali prostoriju, ona jest prazna, ali ipak ne može biti prazna, jer su na podu te kugle. također, kugle se čine punima, iako su u biti šuplje, što znači da su prazne... dakle, zaključka nema, jer može biti i jedno i drugo, što pak ne može nijekati nijedno, želi reći da imamo dvije istinite tvrdnje koje u biti proturiječe jedna drugoj

također, kao dio te izložbe, u drugoj prostoriji je bio neki dugačak fotopapir, obrađen raznim kemikalijama, te tako tvoreći razne šare. sam po sebi, papir je relativno prazan, ali piše na njemu jedna riječ "puno"... što pak opet znači da ne može biti ni puno kad je prazno, ali ne može biti ni prazno kad je puno

da ne pričam o sličnom fotopapiru, na kojem je ispisano "prazno", pa se opet vraćamo prethodnoj tvrdnji...


zar je zrak ništa, iako on jest nešto?



je li prostor između redova prazan?



malo filozofiranja za zimske dane, pt. 1 :P


**edit**

na svačije zadovoljstvo, blog.hr je opet u nekim problemima sa diskovima, serverima i pitaj boga čime ne... kao rezultat toga, komentari za ovaj post su ladno nestali... ali, evo da ne propadne:

# uuu... ovo je prefensi. tristania nije teen kao što nije teen ni poslušati svoje starce. jednostavno promišljanje koje nas naovodi na konkluziju koja izričito govori kako tristaniu je dobro slušati čak ako se po jednoj njezinoj pjesmi nazove mentalna ostava alias blog, jel... ovo potonje je djetinje, ali to je nebitno. filozofija je dobra. gradska toplana je ok. vjerojatno prazan prostor između redaka ne postoji iako ovo nije cenzurirano žutilo udbaških izvješća. (na neke ascoijacije koje navode linearni um na stranputice je najbolje ne obraćati pažnju) čaša je poluprazna. ukoliko me podsjetiš, navratim po pt2. (UmOtVOrlje mRTvOg dA mrTvIJi Ne MoŽE BiT© 08.11.2006. 20:17)
# I AM ALIVEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE (AlL mY FeElInGs HaVe BeEn EaTiNg OnTo Me FeEd InSi 08.11.2006. 23:19)
# Zanimljivo... Stvarno pogađaš u onu nit za filozofiranje..
Eto idi na filozofiju kad ne znaš gdje češ ;)
Nego, naravno da je na takva pitanja teško odgovoriti.. Nismo toliko pametni da bismo na takva očigledno jednostavna pitanja dali odgovor znači da nismo uopće pametni i to je činjenica..
Tako bi se o tome razmišljati i razglabati do sitnih sati no trenutno ne stignem ti svu moju filozofiju prenjeti.. Uskoro se nadam da će slijediti i to, ak ti se bude čitalo..
Eto to je to za sada.. Kad uhvatim vremnea slijedi komentar malo bolji od ovoga..
Uživaj i baj.. (my_broken_soul 08.11.2006. 23:34)
# E,jebem ti Zita sunac...
Sad si me potpuno zbunila sa tim shemama puno-prazno...
LOL...
Al ae nema bada,znam ja da ti voliš filozofirati...hehe...
Nego,kad će ona pozadina jebena već više??
užiwaj...
kiss (M.I.S. 09.11.2006. 13:52)
# ne znam šta da ti napišem na ovaj post, zanimljiv je ali i pomalo zabrinjujuć jer ne znam šta da komentiram.... stvarno sam glupa. ne znam, znam jedino da sam čula da kao optimistični ljudi gledaju da je sve napola puno, a pesimistični napola prazno. za mene je nekada poluprazno, ali većinoom polupuno, tako da se može reći da sam donekle optimistična, iako me život i ljudi uništavaju svaki drugi dan! eto draga moja zituška, nadam se da ćemo se uskoro vidjeti, a dotad mi se fino odmori, i budi zabavna kao i uvijek....... šaljem ti jednu veeeeeeeeeeliku pusu! ([BuRn] 12.11.2006. 13:46)
# To je fora o kojoj sam baš nedavno razmišljao... Možda ne tako filzofski ko ti, ali ipak jesam :)
Što se mog gledanja na svijet tiče, uglavnom je poluprazno jer sam jako pesimističan... I doslovno i prenesenog značenja... Tako ja bi npr. za čašu prije reko da je poluprazna, ali isto tako bi i za test za koji sam štrebao satima bio uvjeren da ću dobit komad... Sve se to svodi na pesimističnost (u mom slučaju)...
BTW trenutno mi je na playlisti u winampu glazba bliža tebi (Evanescence, Within Temptation i The Rasmus)... Imo sam potrebu da ti to kažem hehe...
Pozdrav! (Silent Echo 13.11.2006. 21:21)