nebuloze@nemampojma.hr

(uključi dok čitaš)

vrijeme, vjetar...puni mjesec. nisam se mogla nagledati, iako sam morala čitati. ta savršena slika koju vidim s prozora svoje sobe... polja, šuma, tako daleko, a tako blizu... a što je najbitnije: nebo
veličanstveno, ogromno, prelijepo čak i za najžešće oluje! prozor gleda na istok, tako da me budi sunce, a mogu se i mjesecu pošteno nadivit.

kao da ste sjajnu kuglu stavili na prelijepi plavi baršun, a cijeli prizor upotpunjuje nekoliko još uvijek bjelkastih oblaka.

satima bih mogla gledati mjesec, zvijezde... kažu, da ako dovoljno dugo gledamo u nebo, pogotovo ljeti, da je velika vjerojatnost da će mo vidjeti zvijezdu padalicu... pa ja ju još nisam vidjela nikad za života...a tako bih željela...

ljudi su oduvijek gledali u nebo za savjet, utjehu. da, utjehu. što može biti ljepše od zvijezdanog neba? ako ništa drugo, barem na nebu ima nečeg. zvijezde će se več kad tad probiti kroz guste oblake da bi nam poslali svoju poruku "ne očajavaj, bit će sve ok"...

i sve je ok, dok mjesec ne odjene svoje crveno ruho, tako se rugajući, tako donositi nesreću...

"i sjedile su duše, svaka u svom kutku, svaka u svom paklu"
te duše nisu bile kažnjavane paklom u smislu da gore. ne, svaka je imala svoj vlastiti pakao; nisu dobili ni manje ni više nesreće, jada, tuge, patnje, nego što su je one dali drugima...
"gorile su lomače, svi su vrištali"
zamislite gledati ljudsku patnju, zamislite čuti sve te urlike, vrištanje. sveopće ludilo.
"nisam znao! nismo znali! nisam znala!"
koliko traje "čišćenje"? patnje purgatorijuma? koliko?
"ne ne ne ne, pusti me pusti me"

zašto mi? zašto duša? zašto temeljimo religiju na smrti i patnji? vjerujemo u patnju više nego u dobro... anđeli su nas napustili več davno, jer im je zabranjen silazak na zemlju. zabranjeno je ljubiti ljudske žene...

osjećaji, uspomene, koliko nam to sve znači?
na sudnji dan želimo biti sa svojom obitelji, rodbinom. isprepletenom mrežom krvi.
što nam znači patnja? zar njome moramo otkupiti odlazak u raj? što je tako sveto u boli? po čemu smo mi toliko posebni?

sve se mora vratiti u svoje probito stanje, energiju, kako bi si pomoći čestica moglo skrojiti tvar. tvar, tkiva, slojeve kože, stanice... sve se vrti u krug. iz jednostavnog razloga što mora, nema druge....



leš u zemlji jedu crvi. trune. trune kako bi "nahranio" ono odakle je potekao, zemlju. tu divnu, jedinu, neopisivu zemlju. crna, mirisna, tako krhka, tako snažna. gazimo ju, pljujemo, prljamo, a ona nam je sve.

zašto tražiti utjehu, kada nam je tako blizu? samo je treba prihvatiti, poštivati. dosad su uvijek bili tu, i bit će još neko vrijeme. naša zemlja. naše zvijezde. naši oblaci. naš vjetar. naša priroda. čarolija koja nas okružuje. čarolija kojoj su se čak i anđeli divili, a mi ju ne cijenimo dovoljno....

ps:inspirirano knjigama anne rice: memnoch the devil i goethe: patnje mladog werthera; te pjesmom, tj melodijama pjesme system of a down: spiders