nebuloze@nemampojma.hr

koliko moramo voljei nekoga da bi dali život za tu osobu?
mislim, to je u filmovima lijepo za vidjeti i tak te stvari, ali recimo u stvarnom životu, dali bi muž dao život za ženu? žena bi najvjerojatnije dala život za dijete, jer je to jedan osnovnih nagona majke (koji je kod nekih može biti defektan,ali to je več druga stvar)...
bi li mi, običan puk, dali život za prijatelj, mamu, tatu, brata, sestru, dečka, curu, muža, ženu, koga god....
što je gore, žalovati za izgubljenim, ili jednostavno ne izgubiti... može li se prežaliti smrt drage osobe? život ide dalje, ne? ali ako ste imali priliku, mislim da bi vas zauvijek kljucalo...imali ste priliku spasiti voljenu osobu...no, vi ipak niste.. strah, kukavčiluk ili nešto drugo? osnovni nagon svakog čovjeka je život, opstanak (dobro, to je kod nekih isto malo poremećeno)... glavna zadaća svakog čovjeka je živjeti (o smislu toga možda drugi put)... odbaciti život da bi netko drugi mogao živjeti?
jemso li sposobni za to? neki jesu, svaka im čast... ali ipak, što se time postiže? ako je ta osoba voljela nas, pa to će joj biti živi pakao, jeste vi dali život, spasili ste ju, a ona je trebala umrjeti...
i gdje je onda tu uloga sudbine? tko je na kraju morao umrijeti?

see you on th other side
to bi moglo biti kao neko geslo... pa pogledajte sve one srednjovjekovne priče, glavna tema je ljubav, a kraj ljubavi je smrt... vidi: romeo i julija, tristan i izolda
da li život staje kada nam umire ljubav? teoretski ne, u praksi, možda...
jer, ako život ionako nema smisla, a možda je jedini smisao ljubav (kako se to uvijek lijepo namomene u disneyevim filmovima), pa ako nam ona umre, što onda? bi li mogli opet voljeti onako kako smo voljeli osobu koja nam je naglo oduzeta.... pa mislim da ne, jer bi stalno mislili na tu osobu, što god bilo, u budućim partnerima ne bi vidjeli njih same, več nadomjestak za izgubljeno..
kada ti uzmu jedini smisao života, da li se još isplati živjeti? tek tako, da bi opstali, radili ono što inače radimo svaki dan.. prazni, šuplje, tugujući.... i tu se gubi svaki smisao....
jer recimo posao, zarađivati.. za koga? za sebe? zašto? ionako živiš kao biljčica, tek tak da te bude.....
i onda opet ono, davanje života za dragu osobu... kolika to ljubav mora biti?
recimo, u romanu "patnje mladog werhera", je stvar u tome da se lik zaljubi u žensku, a ženska je več udana za njegovog frenda... no, on voli njih oboje, dragi su mu i želi im najbolje.. zato se ubija, da bi oni mogli biti sretni... mislim, ovo je sad u ogromnim crtama ispričano, ali bit je tamo.
mislim, to je to, da bi onaj drugi mogao biti sretan, sretniji no što smo mi sami... a naravno, onaj drugi nikad nije sretniji, pa to ipak nije neko rješenje... znati da je netko umro zbog tebe, mislim da je to najveć grižnja savjesti koja je moguća....
i još uvijek nisam došla do onog zaključka koji bih trebala...
ako damo život za nekoga, taj neće biti sretniji, jer će znati da smo mi umrli za njega/nju... ali ako to ne učinimo, mi ćemo biti nesretni jer znamo da smo mogli....
začarani krug za koji nema rješenja...jednostavno, nema rješenja....

eto, to bi bilo to o toj temi....sam nemojte pomislit da sam skrenula, na ovaj post me potakla pjesma...mislim, više njih......

toliko o tome