nebuloze@nemampojma.hr

nisam još završila s ovim za danas....

dakle, djeco draga, naša tema za danas je depresija? što mi možete reći o tome?

to da je sranje

takav odgovor, iako je neprimejren, mislim da bi bio najčešći...

no proučimo to dalje, a što je ako smo jednostavno, loše volje, ne da nam se ništa, jednostavno smo smeće...što je to onda? pa mislim da je to samo neki lakši oblik depresije, iliti loša volja. mislim da je to dosta česta pojava, kod bilo koje generacije...kada se jednostavno ustaneš iz kreveta i nije te briga hoće li sada odmah kraj svijeta ili češ umrijeti tek tako, u krevetu...iako se po mom mišljenju ljudi ne bude tužni, to postanu tijekom dana ili možda odmah ujutro...
no ne znam zašto je to tako, mi smo ljudi, može nas rastužiti sve i svašta, no da li je to uopće bitno? koga briga ako je netko drugi tužan? pa on je sretan, boli njega kurac (ili što več ima) za ono što je meni...

mislim, stvar je u tome da ni život nema baš nešto previše smisla...
rodimo se, poživimo nekoliko godina, više ili manje, nebitno, kojim slučajem se udamo, nekoliko derišta da ne izumre nacija, boljim slučajem penzija aka mirovina, par godina sporog umiranja te na kraju konačna i več željno očekivana smrt...ne isplati se živjeti, samo tako da bi opstao život? smiješno...

životinje se stoput bolje uklapaju na ovu našu smećem zatrovanu planetu...što smo mi dali Zemlji? ama baš ništa, još smo je orobili više nego bi smo joj ikada mogli vratit? a zašto? da bi se vozikali u kojekakvim autima, kitili se zlatnim lancima, grijali dupe zimi i još bogzna što...na nebrojeno načina iskorištavamo ovu, od prvog dana prokletu planetu, no nikada se još nije nitko zapitao, što ako sve bude gotovo, recimo sutra? propadne sve... što bi onda radili? da nam ponestaje tlo pod nogama, da sve odu u zrak? zar bi i onda sjeli u auto i pokušali se nekao odvesti? negdje daleko, gdje na ne može dostići smrt? i gdje bi bježali? nigdje...nema gdje da se bježi.... koliko nam onda vrijede naši mali zasrani životi? bi li onda na sve načine pokušali spasiti onu malu vatru što gori u nama, onaj mali organ što nam kuca stalno i bez prestanka sve do samog kraja? vjerujte mi da bi... to je taj prokleti instinkt za preživljavanje, bilo kako, možda čak i preko leševa voljenih, pokušali bi preživjeti...isto kao životinje, to nam je među još ponekim "sitnicama" ostalo zajedničko...taj prokleti instinkt za životom....od kojeg nam nema spasa... no, još mi uvijek nije jasno, zašto ljudi to sve rade, zašto ja to sve radim...živjeti, kada znam da ću, prije ili kasnije, 100% umrijeti...iskoristi svoj život najbolje što možeš...no zašto? ionako ga živim samo jednom (ako ćemo gledati s biološkog stajališta), ionako su svi osjećaji samo proizvodi hormona i živčanih impulsa... što se tu ima žijveti? ne znam, možda ovo govorim samo zato što je meni trenutno kako "super",ne znam kako žive ona gladna djeca u africi, ne znam kako je kada netko uperi pištolj u tebe, ne znam još ništa od toga, a ako se mene pita, ne bih ni htjela saznati...ne znam u biti ni što da mislim o tome svemu, milsimda to svatko treba oldučiti sam za sebe, hoće li sada odmah završiti sa životom ili mirno sačekati 80 i neku...................................................................................

no sad sam se več dobrano udaljila o mojoj maloj temi o depresiji, no ovo je moralo biti napisano....

no dosta o tome za danas, o depresiji možda neki drugi put, nadam se da je ovo zasad dosta, može i to poslužiti za tu svrhu....

xoxoxo