...death is close...

...zivot...je...tezak..jako...toliko se mucimo da budemo neko i nesto...a zapravo smo jedna velika nula...bar u mom slucaju....zapravo..ja sam samo jedna velika gnjida na koju su svi alergicni...i koju nitko ne zeli blizu sebe....trudim se...al osjecam da moj svijet propada...smijem se....a placem...disem,a umirem....nesvejsno povrijedujem druge...nevine ljude....a sve sto zelim je da me ljudi razumiju....al ne..oni i dalje teraju po svom...ne obracaju pozornost na ovakve poput mene...kojima je svaki dan isti...kad nam je svaki dan osuden na isto...depresija...tuga....bol...plac...osjecaj da ti je svaki dan zadnji....osjecaj da vise ne mozesh...osjecaj kako ces se svake sekunde predat....kako bi samo htila imat nekog ko ce uvijek bit tu kad mi treba...neko ko ce mi pomoc....i utjesit me....ah...osjecam se kao necij robot....robot svojih prijatelja...roditelja...svih...robot vremena....ovog jebeno sparnog vremena...uzasno je...nemogu nikud....osjecam se totalno izgubljeno...neshvaceno...osjecam se kao neki bolesnik....bolesnik ovog vremena....nema mi pomoci...davno sam shvatila da sam izgubljeni slucaj....da i oni koji mi zele pomoc nemogu...ja im to ne dopustam...zelim da mi pomognu neki drugi ljudi...a oni ne znaju to...zelim da su oni uz mene...znam da bi mi to puno pomoglo...al te osobe....one...su ....drukcije....njima neke stvari treba nacrtat....znam da sam sebicna i glupa...i sto uvijek zelim nesto posebno i drukcije,al takva sam...osjecam kako lebdim iznad svega...kako nisam tu vishe...kako sam duhom odavno umrla....tu sam samo fizicki.....ah..gubim se...osjecam kako padam....dode mi nekad da jednostavno uzmem zilet i prerezem zile....il da kao prije popijem tonu tableta....il da se otrujem...il da se bacim u Savu....ah....tesko mi je rijesit se svih ovih muka,al ponekad pomislim da je to jedino rijesenje za sve....mozda i je,tko zna....

..."znam...sve su ovo kusnje..bit ce bolje..mora bit bolje..ne mogu se dovjeka ovako mucit..znam,bit cu sretna na kraju...s njim...znam da ce tako bit..ljubav sve pobjedi...uvijek..i bit cu sretna...Bog ce mi dat srceu...mora mi ju dat..ne moze me zauvijek ovako mucit..nemoze me pustit da padam...znam da ce mi on pomoc...i na kraju ce sve bit lijepo"...ne,nikad vise tako bit...padam...osjecam da se gubim..u ovom svijetu..nema me vishe...zivim,al umirem..polako,al sigurno...s vremenom se gubim...u snovima....u svemu...u stvarnosti i realnosti...nema me...ne osjecam se tu....nestajem...u magli...u lazima tudim..u lazima svojim...i svojim greskama...imam osjecaj da nemam vremena da ih ispravljam...i da nemam potrebe da ih isparvim...neka ostanu...nek me ljudi po tome znaju...kakva sam bila prije...jer me sad ni ne vide...ne primjecuju moju bol...ne vide kako mi je tesko...samo me osuduju....al Isus je rekao..."tko je bez grijeha,nek baci kamen prvi"...onda nek tako i bude...nek me ne osuduju...ako me ne poznaju...i nek nisu takvi prema meni...al ne...to su ipak blesavi ljudi...ah..nema veze..mozda je to sve neki cudni film u mojo glavi...mozda si previse zabrijavam...mozda sam ja kriva sto mi je ovako..ma sigurno...jer ne moze bit sad da mi je to radi drugih...uostalom,sama sam si kriva...jesam....

"Night after night"

Heaven sent you to bring the answer
Heaven sent you to cure this cancer
For a moment unbeatable chance.
For a moment the world in my hands

Like an angel you came
Everytime when I pray
Guardian of my dreams
Watching me when I sleep
Like an angel you came
Everytime when I scream

Time after time I lose again
Night after night I wake up shaking
'Cause my world is breaking

I'm fool enough to fail again
Night after night I wake up crying
'Cause I feel like dying

Still disconnected
And unprotected
Still I'm haunted
But unwanted
For a moment
Unbreakable stars
For a moment
You stayed in my arms

Like an angel you came
Everytime when I pray
Guardian of my dreams
Watching me when I sleep
Like an angel you came
Everytime when I scream

Time after time I lose again
Night after night I wake up shaking
'Cause my world is breaking

I'm fool enough to fail again
Night after night I wake up crying
'Cause I feel like dying

Time after time I lose again
Night after night I wake up shaking
'Cause my world is breaking

I'm fool enough to fail again
Night after night I wake up crying
'Cause I feel like dying

Time after time I lose again
Night after night I wake up shaking
'Cause my world is breaking

I'm fool enough to fail again
(Fool enough to fail again)
Night after night I wake up crying
'Cause I feel like dying

by : "The Rasmus"...

.....ponekad nam je stvarno jako tesko...mislimo kako nam nistha i niko ne moze pomoc...dode nam da se ostavimo svega i nestanemo zauvijek...tako se ja osjecam...iz dana u dan...svaki dan mi je sve gore...izbjegavam ljude....bilo sta zivo..izbjegavam izac van iz kuce...nemogu..ne zelim da skuze kako sam slaba osoba...kako ne mogu nikuda...kako nemam snage za nistha...kako sam jos jedan u nizu "zivih mrtvaca"...kako te okruzje svijet koji mrzish...kako nema nikog tko bi te htio razumjet...zbilja mrzim sto sam dio ovog svega...ne mogu vishe...zastho me auto ne pokupi...zastho me Bog nije vishe uzeo k sebi..zastho me ovako muchi...zivot je iluzija...jedna velika iluzija...gdje smo mi robovi vremena...i robovi one kurve,nase najdraze kurve - sudbine...ne mogu vishe...ne vidim gdje je kraj mojoj patnji...kako ljudi (on) ne vide kako patim...i da mi ja zao...i da zelim ispocetka...a oni mi ne daju...svaki dan imam novu sansu,a oni mi ne daju da krenem ispocetka...covjek treba bit sretan kad ima novu sansu...sansu za novim zivotom..kad ima sansu da stare greske popravi i isparvi...zelim da je sve isto....zelim se vratit u 11. mjesec i napravit sve drukcije...zelim bit normalno bice...a ne upadat stalno u depresiju...i cuvat svoje probleme samo za tebe...ne znam kad sam zadnji put sjela s nekim i rekla mu sta mi je na srcu...toliko to zelim da to nije za vjerovat..imat nekog tko ce me slusat.....al svejsna sam i toga da to ne moze bit bilo tko...mnogi bi mi htjeli pomoc...al nemogu..jer ja ne zelim da mi bash te osobe pomognu...zelim pricat s nekim tko ce me razumjet,a ne "razumjet"...i pravit se da me slusaju,a zapravo me se samo zele rijesit...ne trebam takve ljude....ne zelim ih!!...uzasno je kad vidim da mi samo takvi ljudi zele pomoc...a sta je najgore...ne znam da li mi itko moze pomoc...vise nisam svoja...ne znam...tj.jedno znam...znam da kad bi neke odredene osobe bile vise uz mene da bi mi bilo puno bolje...al te su me se osobe davno odrekle...nemam vise snage da zivim...svaki dan se utapam u svojoj tugi...i boli...dusa mi se raspada...sjednem si pokraj krevet...upalim muziku....i placem...imam osjecaj da jednog dana necu plakat...dignut cu ruke od svega....i znam,bilo bi bolje kad bi se pocela mijenjat...al ja se ne zelim mijenjat...tj.htjela bi da mi je bolje...al sad nemam snage za takvo sto...nemam volje...zelim se iskupit nekako...svima kojima dugujem..mislim,mozda mi je vrijeme da odem na ispovjed...cesto pomislim na to...al nemam snage za takvo stho..znam da bi usred ispovjedi rasplakala...nemogu...nisam spremna....a kad budem,mozda ce biti kasno...mozda je vec za sve kasno...za kajanje,za promjene....mozda je najbolje da ostane ovako kako je...jer...ne znam...patim..jako...i zelim da mi je bolje....al bez njega,zivot nema smisla....bez pravih prijatelja...zivot nema smisla...bez normalne obitelji..zivot nema smisla...bez mira u srcu i dusi..zivot nema smisla...znaci,moj zivot nema smisla....kul...

....my tourniquet....

..jako sam tuzna..osjecam se isprazno...jako sam povrijedena..mislim...ovaj zivot jest jedna velika kusnja na koju nas je Bog stavio...al opet...ne mogu samo tako prestat razmisljat o njemu..ipak ga volim...ipak je on sve sto ja volim...a on..kao da...ne zelim me vishe...ne..nemogu se vise borit...ovo je zadnje...nikad ga vise necu gnjavit..neka ide kod druge,ako mu je tamo bolje...nemogu...znam da bi trebala...al imam osjecaj kako mu je bolje bez mene..puno...iako on kaze da nije tako...ja njemu vishe ne znacim nistha...mogu mu samo posluzit za zabavu...kad mu zatreba...a ja to ne zelim...rade cu pognute glave otici...nemogu..mislim,ovo plakanje i tuljenje...ova bol koju osjecam u grudima...to me nece nikud dovest..moram bit svjesna toga...i jesam...al ne mogu si pomoc..jednostavno....zivim...al kao da me nema...nemogu..trebam ga uz sebe...a on vishe nije pokraj mene...on je otisho...i sve sto je rekao...toliko me to boli..nemogu...ponekad mi dode da odem....ne znam kud...samo da odem...jer..nema smisla...vise nistha...cemu da prikirvam svoju bol...pa nek ju svi vide...nek vide kakva sam ja seljacina i gnjida od covjeka...nema mi pomoci...tonem...tonem u staklenci koja nema dna...u zivotu bez cilja...nemam cilja..jedini mi je cilj bio dA njega imam uz sebe....a nemam ga...nit cu ikad imat...zastho on ne vidi koliko ja njega zapravo volim.......ah...a prijatelji...ni nemam ih...svi neki povrsinski ljudi...koji glume i pretvaraju se....to mi ne treba...nemam vise nikog da me shvati....imam,al et...ni ta me osoba ne razumije...razumije me,al opet....imam neki osjecaj da to radi samo radi reda...da me se rijsi..iako me stvarno ta osoba pokusava razvedrit...ne ide joj...ja znam da si moram sama pomoc...da se moram malo vise potrudit...al ja nemam snage...nemam ju iz cega crpit...iz sebe same ne mogu....samo se gubim...u tudim lazima i prevarama...i svojim greskama iz proslosti...greskama koje me progone...koje me toliko bole...da ne mogu to vise izdrazat...progone me duhovi proslosti...sve me progoni..kao da je sve protiv mene..ne znam...bilo bi bolje da me nema,zar ne?...tj.meni bi bilo bolje...znam da bi drugima to bilo samo na teret...ne zelim komplicirat,al zao bi mi bilo bojih roditelja...ne zelim im to napravit...al ponekad mi dode da odem na vlak i sjedim kolko god dugo mogu u njemu...dan,dva...nija vazno...samo da pobjegnem...da me nema...al znam da time ne bi nistha postigla...samo bi me jos vise boljelo...boli me...i sad...i uvijek ce...zbog svega...osjecam se ko zadnje govno..jer ne mogu si pomoc...vjerujem,da nitko ne moze...nema veze....samo zelim prekinut ovu depresiju koja me muci...i to jako dugo...i iz koje ne mogu izac...nema vrata...nemogu ih pronaci...osjecam se....kao da mi nema pomoci...znam da ima...al et...ne mogu si pomoc,a drugi ni ne vide kako mi je...koliko mi je tesko...al..valjda sam to zasluzila...digla sam davno ruke od svega,od sebe i od svog zivota...i kako je tako je...nemam ga volje popravljat...nemam snage...nemam ju iz cega crpit...a sve bi bilo drukcije da je on pokraj mene....da mi ljudi zele pomoc...a oni dizu ruke od mene...teraju me od sebe...ne zele me...ah...zivot je sranje,a sudbina je kurva...

ev jedna pjesmica meni za dusu...

Within Temptation - Forgiven

Couldn’t save you from the start
Love you so it hurts my soul
Can you forgive me for trying again?
Your silence makes me hold my breath
All the time has passed you by

For so long, I’ve tried to shield you from the world
You couldn’t face the freedom on your own
Here I am
Left in silence

You gave up the fight
You left me behind
All that stands forgiven
You’ll always be mine
I know deep inside
All that stands forgiven

Watched the clouds drifting away
Still the sun can’t warm my face
I know it was destined to go wrong
You were looking for the great escape
To chase your demons away

For so long, I’ve tried to shield you from the world
You couldn’t face the freedom on your own
Here I am
Left in silence

You gave up the fight
You left me behind
All that stands forgiven
You’ll always be mine
I know deep inside
All that stands forgiven

I’ve been so lost since you’ve gone
Why not me before you?
Why did fate deceive me?
Everything turned out so wrong
Why did you leave me in silence?

You gave up the fight
You left me behind
All that stands forgiven
You’ll always be mine
I know deep inside
All that stands forgiven...

odnosi mi sve dobro u zivotu...i vise ga nema...pustila sam ga....i nemam ga potrebu zvat nazad...jer on odlazi...napusta me....ne zeli me vishe....a ja...nemam sange da ga na sliu zadrzim..nemam snage da ga zamolim da bude uz mene sad kad mi treba....jer..ja sam takva...ne borim se za nistha....jer mi je dosta da se borim za ono sta je moje,tj.sto je bilo moje...nemogu...ako je sudbina htjela da sam bez njega,onda cu bit bez njega...ako je on htio da sam bez njega,onda sam bez njega...necu ga molit da ostane pokraj mene...ako on to ne zeli....neka mu tako i bude...i necu ga molit da bude uz mene...mozda on to i zeli..da ga molim...al ja nemam sange za nestho takvo...prije sam se cak i trudila...al sad vise ne mogu..nakon tri mjeseca...ne,ne mogu...nemam sange niti volje...a ja sam u velikim govnim i s njim i bez njega...sve pokraj mene prolazi...a ja nemam snage ni da kazem "stani!"...ne..ne zelim ljude uopce zamarat...takva sam kakva sam...voljela bi kad bi se pocela mijenjat,al opet...nemam snage...nemogu...trebam nekog uz sebe...a on je otisho,tj.odlazi...i nece se vise vratit...ni on vise nema snage borit se s menom i mojim strahovima...razumijem ga...ljudi odlaze od mene...zbog toga sto se zatvaram u sebe..vise nikom nitha ne govorim...jednostavno,nemam sange...sutim i trpim..znam da je tako mnogo gore...al ja jednostavno ne zelim drugima pricat...ne zelim ih zamarat...mojim problemima....jutros mi se opet dogodilo ono..nisam odgovarala...nisam mogla...cudno su me gledali...al ja nisam mogla...i nisam se ni pokusala trudit..ponekad pozelim sjest da stolicu i sutit...i sjedit...i tako u nedogled...nemam snage da zivim..i sad me jos i on napustha...tuzno,zar ne?..nakon svega...al nek ide...ja ga ne drzim..i necu ga silit da ostane..neka ide....kud god zeli....samo neka se onda zauvijek makne od mene...jer ga takvog,hladnog i odbojnog,ne trebam pokraj sebe...nazalost...to je tako....ima i drugih ljudi kojima je stalo,ups...nema ih...

eh..zatso je zivot tako ne savrsen?..zar se stvarno moram borit za sve sto zelim...ah...izgleda da moram...al nakon tolko borbe nemam potrebu uopce ni pokusavat...rade dignem ruke od svega i nek sve ide k vragu...ne zelim se ni borit,a kamoli da bi nesto poduzela u vezi toga...dozvoljavam da mi sve prode u zivotu...znam da cu se kasnije jako kajat...sve prilike,sve dobre sanse,ma apsolutno sve dobro prode pokraj mene kao brzi vlak,a jedino sta ja od toga dobijem je vjetar jer je vlak proso pokraj mene jako brzo pa mi se kosa i koza naglo trzula u smjeru kretanja vlaka...jedino to ja imam...nistha drugo..pepeo i prah...al ovi me ljudi ne zasluzuju....oni nisu ni svjesni koliko sam ja zapravo dragi i dobro bice...samo sto to nitko ne zelim vidjet...svi zatvaraju oci...bjeze od problema...samo zele bit u centru paznje...to je jedino za sto su danasnji ljudi sposobni...!...agrh!mrzim se sto sam dio njih..zasto me Bog nije stvorio kao zivotinju il biljku.......i toliko te ljudi u zivotu razocara,da to nije za vjerovat...pa stoga vise ni nemas potrebu vjerovat ljudima...i,kad nades nekog...do koga ti je stalo..znash da ce ti ta osoba ralomit srce na milijun komadica...zar oni nemaju osjecaje?...mislim,kako bi njima bilo da im to netko napravi...ako te bar vise ne zele uz sebe neka ti tako kazu..inace.."die,die,die my darling!!!"......ah..valjda je njima jedino zanimljivo u zivotu to sto sam ja uz njih uvijek kad im trebam,a kad im dosadim..bace me ko krpu...zastho su takvi prema meni ...bacaju mi kr0fne () u oci kad god stignu...dosta mi je toga!!valjam im jedino kad im se sprdne...a kad ih ja pocukam za rukav jer bi mi njihova pomoc dobro dosla,oni nemaju vremena...mos mislit...ah...tko mi je uopce kriv sto zivim...??..jedino ja...uostalom,uopce mi nije jasno zastho se jednostavno ne rijesim te patnje...jer se ko glupaca nadam da je sudbina drukcija,al nije..ista je...jos gora nego sad...i nikad se necu izvuc...jer...sudbina je kurva!!..pizda jedna....ona je kukavica!!...ista je ko ja...agrh!..jedva cekam da mi pukne film i da pocnem vristat ko budala neka...da svima sve kazem,sve sto ih ide...!!...a nadam se da ce to bit brzo...al opet...sve kako kurva sudbina zeli,tako ce bit...jer ja jedino jesam (kao i svi) njezin rob i robot...i ja to nemogu promjenit...i nitko drugi ne moze....so..idem....see you in hell....

..taman kad mislis da si pobjego od problema barem na malo...da vise nema suza koje bi iskplako...da vise nema nacina da si zagorcas...da je jednostavno to tlo sivh padeva...prevarish se,i to grdo...moze se uvik gore...jer nebi to bio zivot da nije tako,zar ne...?..pitam se samo kad cu doc do jebenog dna..kad cu past i vsihe se necu moc ustat..??..mislim,do kud moram tonut da bi mogla dici se i krenut ispocetka...jer kad covjek tone...sve dublje i dublje..on se zeli izvuc...al uz neciju pomoc nemoze..znam da ne moze!!...i to da covjek sebe sam mora spasit,al on sam sebe spasi time sto uvidi sto je krivo rdaio i time sto vidi da je doso na dno,i da dalje ne moze...covjek tada zna da mora donjet odluku da ce pocet ispocetka..il ce nestati i postati prah...ima dvije opcije....i mora odlucititi..dal ce krenit naprijed,ispocetka...i postati netko i nestho..il ce...postati prasina...ja zelim doc do tog trenutka u zivtu..a znam da cu se jos puno namucit do toga...mucit cu se ko idiot radi drugih i onda...cu..nestat...vise me nece bit...i pjevat ce se pjesme,i zivjet novi ljudi...vrijeme ce prolazit...visjet cu mnoge ljude...kroz prozor svoje sobe...al ja cu ostat ista..uplakana...razocarana...bijesna...tuzna..izgubljena...nevina...nestabilna...neljubljena i nevoljena...osjecat cu da tonem...i tonit cu..osjecat cu da padam..i padat cu....osjecat cu da se gubim...i gubit cu se...osjecat cu da me nema..i nece me bit...pustat cu suzu..jednu po jednu...i taman kad ce doci netko..netko poseban...slican meni...da me spasi..ja to necu htjet..necu imati snage da se primim za ruku tog covjeka...bit cu poput plasticne lutke...nasmijesenog lica....sa suzama u ocima..i ostat cu onakva kakva jesam...uvijek..svijet ce se rusat i mijenjat....al ja ostajem ista...i ostajem na istom mjestu...nemicem se...iako mi dolaze ljudi...mole me da se pomakenm..napravim korak sam da im pokazem da sam ziva...ja..necu moc...sjedit su i dalje rukama se drzeci za medvjedica...i plakat cu..jer on...nije pokraj mene...vise...jer me nitko ne razumije..jer se nitko ne zeli dotici mojih problema i pomoc mi...jer misle da glumim...jer misle da se izvalcim...jer misle da izazivm sudbinu...al ona je takva,kakva je...a moja je...nikakva..ni nema je....

agrh...mrzim ovaj jebeni svijet...stavrno..mrzim te ljude...proklete ...oni su tako ljigavi i gade mi se...lazu cim zinu...cas izuzecima...skidam kapu tim ljudima...al nema ih bas puno moram priznat...ah...toliko me ponese ta prokleta sreca...da to nije za vjerovat...ja...ne kuzim...kako ima takvih ljudi...jos uvijek...toliko su zlobni da to nije moguce...agrh!!!...mrzim ih...pretvaraju se da su dobre duse....i doce ti iz guzice u glavu da su savrseni...a onda te povrijede...pa di to jos ima nego kod ljudi...prokleti bili...nema vise ni ljubavi,ni prijateljstva....niceg...sve je postalo materijalizirano ...uzash....i hate you people...i really do.....ah...samo se nadam da ti mladi ljudi imaju neki cilj u zivotu jer ovo nema vise smisla..kud ovaj svijet vodi..uzash....ja...fakat ne znam...i onda neko misli ak si lud ako si psihicki i dusevo nestabilan...a sta su ovi sto moraju imat sve marke,furat uvik sve novo i takva sranja...cek,oni su normalni.. ??...o bog me ubio ako jesu...ah...i ja se brinem glupostima...ah...sta ces...napokon sam nasla nekog tko me razumije....s tim se moram pohvalit...to je vrlo cudno za mene,tj.to je uspjeh...jer malo je tih sto razumiju depresiju i stres...i hvala bogu sto sam ja nabasala na takvu osobu.........bokich...