srijeda, 01.10.2008.
I nakon 15 mjeseci...
Smijesnoga lica
sami padamo
svatko na drugom
kraju svijeta
zapetljanih tijela
umor skrivamo
Koliko potrosenih prica
pune ulice papira
pokidanih istina
Snovima trosili smo ceste
i ma da se ne smije
u sebi dugo sutjeli
Miris prve jeseni
kroz otrovane noci
kad je sjecanje na strazi
je ne prolazim
Tada vagoni puni srebra
ni rijeke zlatnog praha
nece jutro potkupiti
A vjetar nosi na
lakim usnama
miris prve jeseni
O, govorim u snu
Uvijek zapocinjem nekim tekstom, tako mi je lakse, al ti to i sam znas.
Danas je to Urbanova Govorim u snu, stvar meni jako draga jos od prvog puta kada sam ju cula, al s posebnim znacenjem, posebnom boli i suzama otkad mi te nema.
Jednostavno govori moju bol...
Nocu ne spavam.
Ne zato sto tako zelim, ne mogu spavati.
Iako me umor ubija, ne mogu usnuti.
A noci su najgore, noci bole.
Bole gore nego bilo koji dan, nocu osjecam kako lagano umirem od tuge.
Noci me truju, gutaju ovo malo snage sto mi je u tijelu ostalo.
Sjecanje me vreba gdje god da se okrenem, sjecanje na lijepe sitnice s tobom, sjecanje i svega loseg nakon tvoje smrti, sve boli.
Ne zelim se sjecati, a ne mogu se ne sjecati.
A jutro?
Jutro kao da nikada nece doci,
kada se pocnem gusiti, kada pokleknem, tada me jutro uspava i produzuje moju agoniju na jos jednu noc,
na jos jednu zelju za snom,
na jos jednu uzaludnu borbu sa sjecanjem...
Prekjucer je bilo 15 mjeseci da mi te nema.
Htjela sam ti ici na grob cim sam se probudila,ali nisam.
Nisam htjela da me itko vidi,
nisam htjela da sretnem tvoje roditelje,
bojala sam se sresti tvoje sestre jer znam koliko ih podsjecam na tebe,
a znam da bih i ja pokleknula iako znam da bih se trebala hrabro drzati zbog njih,
ne mogu glumiti pred njima.
One sada imaju svoje obitelji, svoju djecicu, bolje im je,
a ja sam sama, nemam prijatelja jer sam Matu izgubila, a nemam ni tebe ljubavi moja.
Nisam isla ni popodne, bojala sam se sresti tvoje prijatelje,
jer znam kako boli izgubiti prijatelja.
Otisla sam kada je sunce pocelo zalaziti.
Isplakala sam se hladnom mramoru, prosli su i sati dok me mama nije nasla gdje lezim na tvom grobu.
Nije mi lakse, niti malo.
Svakim danom je gore, a ja nemam snage za sve to prezivjeti.
