08.08.2009., subota
Smiješna priča (kako kome :) )
Pozdravljam vas najdraži moji. Ispričao sam vam u prošlom postu priču o konobaru koji je jeo za radnog vremena. Eee, da je tome kraj, di bi nam bio kraj :) Pa da nastavim priču:
Par dana kasnije dolazim ja u restoran a tamo nova konobarica sjedi nasred restorana i za svog radnog vremena ruča! Mrtva hladna!
Je li mislila da je neću uloviti?
Je li bila stvarno jako gladna?
Je li možda zaboravila da to ne smije, po uzoru na svog kolegu?
Kako god bilo, činjenica je da ja sad stojim nasred restorana, gledam nju kako ruča i razmišljam što ću s njom.
Priđem joj i pitam smijem li sjesti. "Naravno" - ona će sa smješkom.
Sjednem ja k njoj i počnem veselo pričati priču a ona se pretvorila u uho. Priča je išla ovako:
"Zamisli, dođem ja prije par dana i vidim da D. (konobar iz prošlog posta) postavlja stol samome sebi! I, zamisli ti to, donese si ručak i sjedne jesti za vrijeme svog radnog vremena! Nevjerojatno!
I da stvar bude gora, taman je sjeo i bacio se na odrezak kad li ulazi gost. A on li ti mrtav hladan ustane, posluži gosta i vrati se jesti. Možeš li to zamisliti?" - upitam nju, vrteći glavom.
Ona djeluje malo zatečeno, više ne jede ali nekako trzavo kima glavom lijevo-desno kao da mi želi reći da razumije svu glupost našega konobara D-a., Dok tako mrda glavom bulji u mene nekim telećim, izgubljenim pogledom - oči joj širom otvorene a mutne, neuhvatljive. Ja nastavljam:
"I pazi sad - velim ti ja njemu poslije da je loše što je morao ustati da posluži gosta a onda se pred njim vratiti svom jelu. A on će meni na to nevjerojatan biser: 'Nema veze - meni nije smetalo!' Zamisli, rekao mi je točno to. Luđak nevjerojatni! Taj njegov biser je da se upišaš od smijeha..." - i ja tad grohotom ispalim jedno "hahahahahaha!"
Neki kiseli smiješak prešao joj je preko usana. Vilicu još otkad sam sjeo k njoj drži na pet centimetara od mrvicu raširenih usta. Na vilicu je naboden zalogaj koji je htjela staviti u usta, ali se sad već par minuta ne usuđuje ni pomaknuti.
"Hahahahahaha" - smijem se i dalje ja.
"Hahahahahaha" - ona će neuvjerljivo.
"Maaa...Hahahahahaha" - tako mi je nevjerojatno smiješna bila smrznuta u tom polupokretu, da sam se smijao baš od srca.
"Haha" - veli ona mrgudnog smiješka - mislim da je upravo skužila da joj se zapravo rugam.
Ustao sam tada od stola rekavši joj da joj neću više smetati, nek slobodno dovrši ručak i nastavi raditi. Zatim sam otišao smijući se i dalje iz sveg glasa.
EPILOG:
Vjetrovi s mora šapnuli su mi da moja nova konobarica više ne jede za vrijeme radnog vremena...na sam spomen takve mogućnosti lice joj poprimi blago zelenu nijansu.
Tko bi ga znao zašto ima takvu averziju prema klopanju usred radnog vremena...ljudi su ponekad zbilja čudni, stvarno jako čudni... :)
Zar nije tako?
Vaš Ddadd :)
|
05.08.2009., srijeda
Ljudi svakakvi
Bok svima, vratio sam se nakratko u Zagreb :)
U restaču imam problema s konobarima.
Najbolja konobarica dobila je posao za stalno u banci i napustila je restoran doslovce preko noći. Uvečer je rekla da ide sutra popodne kući i zato sam bio prisiljen uzeti priučene ljude.
Upravo sam jučer jednog momka vratio u Zagreb, sam mi je došao reći da želi kući jer taj posao nije za njega. Nije baš glup kad pričaš s njime, ali kad konobari, taj momak kao da je glup. Veoma veoma glup!
Šteta, a inače mi je drag i žao mi je što sam mekan kad su ljudi u pitanju. Koštao me je direktno nekoliko potencijalno vrlo skupih večera kad su ljudi došli i baš njega tražili 'bilo koju butelju'. Nisam ga maknuo iz restorana ranije, a počeo sam slutiti da posao nije za njega već prvog dana kad je radio. Bilo je to ovako:
Sjeo sam s prijateljem za stol. Restoran potpuno prazan, nepopularno je vrijeme kad uglavnom ni psa na cesti nema. Dakle, sjedimo samo nas dvojica. Priđe nam on:
"Dobar dan, izvolite?" - veli on.
"Meni dva deci crnog vina" - veli prijatelj,
"Meni coca colu i litru obične vode." - velim ja.
Vraća se on, nosi vino i colu. Doimlje se relativno OK.
"Trebam mu malo popraviti držanje", pomislim ja.
"Kome koka kola, a kome vino?" upita nas on.
Prijatelj i ja smo se iznenađeno pogledali, pa smo pogledali okolo. Da je na tih 200 stolica oko nas bilo još nekoga, da je morao još nekome nešto donijeti, da je izgledao bolesno ili barem pokunjeno što ne zna što mu je koja od JEDINE DVIJE mušterije naručila - obojica bi mu rekli što ide kome i zaboravili na to smjesta. Ovako sam ja rekao "Vino njemu, kolu meni" a o njemu sam nastavio razmišljati i u srce mi se uvukla zlosretna sumnja. "Neće biti dobro." - rekao sam prijatelju.
Nije mi donio vodu. Nastavio je brljati i idućih dana. Tek nakon što sam mu šesti put ponovio da za svaku narudžbu zapiše točno ono što je gost zaražio počeo je to raditi i to neuspješno. Po večeri je jedino on imao jednu ili dvije krivo shvaćene i vraćene narudžbe - a to je u restoranu ravno katastrofi. Da ne pričam koliko je bio spor...
Tjedan dana nakon toga on je već osjetno bolji. Već pomislim kako se strpljenje isplatilo i da će biti OK. Dođem u restač u nepopularno vrijeme a on meni posluži piće i krene servirati jedan stol. Postavio je salvete, beštek, kruh i tanjure i čeka! Zazvoni zvono iz kuhinje i on pohita i donosi jelo. Tad počinjem shvaćati - sve je napravio po "PS-u" samome sebi!
Sjeda momak za stol usred restorana i počne jesti iako sam izričito više puta svima rekao da nema jela za radnog vremena! Pogotovo ne vanjskom prostoru restorana. Da ne kažem da nema ni sjedenja u vidljivom dijelu...a kamo li jedenja! Moje osoblje smije jesti praktički koliko god hoće i što god hoće, ali ne dok radi! Puno puta sam svima objasnio da dođu prije početka radnog vremena 'u civilu', da sjednu, da naruče kao bilo koji gosti i da pojedu kao ljudi! A onda nek se presvuku i krenu raditi. I evo mi ga sad na...poželim da sam tiranin i da s osobljem postupam s ognjem i mačem...
Uživa tako momak na moje oči, mlati po odresku, ja ne vjerujem! Mislim...već smo se svi navikli da baš njemu moramo neke stvari ponoviti pet ili šest puta prije no što ih upamti. Ali ovo, način kako on posve iz mozga izbriše bilo što što mu ne odgovara, ovo graniči s bezobrazlukom!
U to ulazi gost. Moj konobar mrtav hladan ustaje sa svog stola u središtu restorana, ode do gosta takoreći žvačući, ode do šanka, vrati se donoseći gostu narudžbu i odamah zatim sjedne za svoj stol dovršavati svoju šniclu! Mrtav hladan...a meni ko da netko šmirgl papirom struže po živcima!
Poslije, kad je pojeo i kad smo se uhvatili malo nasamo, velim ja njemu:
"Koliko smo puta rekli da nema jedenja za vrijeme radnog vremena? Vidiš što se dogodilo - morao si ustati, poslužio si gosta, a onda si sjeo dovršiti jelo!"
A moj dragi konobar me pogleda pogledom punim ljubavi, sav razniježen što toliko brinem za njega:
"Nema veze, meni to nije bio problem!" - veli mi on.
A ja sam na to rekao samo:
I tako...tražim dobrog konobara ili konobaricu. Treba znati talijanski barem malo. Ozbiljan sam i ozbiljno to tražim...stan i hrana su osigurani, predobar i mekani gazda je osiguran a uz to ide i predobra plaća. Trebam tu osobu na par tjedana. Ako se ta osoba odluči javiti nek mi pošalje mail.
Pozdravlja vas vaš umorni Ddadd :)
|
01.08.2009., subota
Pišljivi osjećaj... :)
Najdraži moji, u zadnje vrijeme trivijaliziram neke vrednote koje su me oduvijek držale - iz meni nepoznatog razloga ušao sam u fazu u kojoj, npr., sjednem prijateljima dok gledaju nogometnu tekmu i objašnjavam im da je u vrhunskom nogometu zalud sve znanje i sva skupoća igrača, kad i konkurencija kupuje isto takve igrače. Onda dolazi do nezanimljivih utaknica jer svaki genije ima negativnog pandana iz druge momčadi pa se njihove genijalnosti poništavaju i dobivamo nezanimljivu utakmicu u kojoj ima svega par bljeskova i to prije zbog pogreške pandana nego zbog genijalnosti genijalca.
Morbidno mi je sjediti 90 minuta pred ekranom radi tri interesantne minute. Bi li ste kupili kartu za film u kinu koji ima ovakvu reklamu:
"Film je grdo dosadan ali ima nevjerojatnih 4 minute - dvije na početku filma, jednu u sredini i jednu na kraju!"
Ako mislite reći da ne biste kupili...znate li da postoji barem jedan takav film? Imao je nevjerojatnu gledanost zbog jedne jedine scene.
Film se zove "Posljednji tango u Parizu" i ljudi bi izlazili iz kina čim je prošla ta scena :)
Ni "Sirove strasti" nisu daleko od toga...ljudi su dolazili ponajviše radi nekoliko mokrih minuta, ali meni taj film u cjelini i nije tako dosadan :)
Evo opet ja filozofiram, vidite mene, krenuo sam pisati o jednom a zvaršio o posve drugom. Vratimo se nogometu iako ni o nogometu nisam mislio pisati kad sam sjeo pred ekran:
Druga je opcija da se ti genijalci namjere na slabiju momčad od sebe. Dakle, nemaju pandanske genijalce s druge strane, I što oni tad najčešće rade? Opuste se!
Umjesto da naprave rapsodiju na travi (najsvježiji primjer je London, 57.932 ljudi je čekalo Rhapsody in green od Lionela Messija...ali izvođać i autor se nije pojavio) i pokažu svojim vjernim navijačima zašto su takvi genijalci, trener obično pošalje neku drugu momčad i ta rutinski odradi pobjedu a od genijalnosti i ljepote ni 'g' ni 'lj'! Baš sam pričao kako su mi u stvari najbolje snimke na kojima Ronaldinho samo tehnicira bez da ga itko smeta. Dakle, tip stoji u dvorani i tehnicira, ostali mu plješću i svi vide de je genijalac odmah! Ne moraju čekati 39 minuta da bi to vidjeli!
Sam malo okrutan, a?!
A vam zašto to sve pišem? Jer ne znam dokle ću tako trivijalizirati stvari.
Npr, danas se probudim, vruća noć, kroz noć sam popio litru i pol vode - normalno je da me priroda jako tjera na jedno mjesto :)
Pa ja pohitam...stanem iznad wc školjke i pustim mlaz olakšanja.
Zadovoljnog izraza lica pomislim:
"Ahhh...koji pišljivi osjećaj!"
Toliko zasad najdraži moji, odoh ja u auto pa u nabavu pa na more, do restorana :)
Vaš Ddadd :)
|
|