Pitaju me, oni koji me i privatno znaju: "Pišeš li išta, Ddadd?"
"Pišem pišem...u svojim mislima...imam dvadeset priča i pet pjesama, i ideju plus desetak priča za jedan posve novi strip!" - odgovaram im ja.
Pišem to tako, mentalno i u nastavcima a ne na papiru lil blogu jer je vremena malo, premalo. Naime, nova epizoda u priči mog života otvorena je i zove se...
Restoran!
...Naravno najdraži moji, Ddadd ne bi bio prava faca pa da otvori restoran na moru onda kad treba otvoriti restoran.
Ddadd uvijek sve radi na teži način pa otvara restoran u vrijeme krize.
I nije mu žao, ni najmanje mu nije žao!
Jer to je lijep ugodan restoran sa dvije terase, finom klopom, na lijepom mjestu, tih i miran.
Premiran :)
Novac mi nikad nije bio mjerilo svega...u restoran je uloženo relativno puno novaca, i možda mi se nikad taj novac neće vratiti, ali ono što sam proživio, doživio, naučio je neprocjenjivo! Već mi se sve što sam uložio vratilo stostruko!
Toliko novih stvari, svakodnevnih priča, toliko odnosa i diplomacije kao da vodim državu - najdraži moji, ne mogu vam riječima opisati koliko mi se ova nova avantura sviđa!
Na primjer - dolaze nam kasno uvečer gosti, neki stariji par. Nemaju novaca, čak i moja neiskusna posluga vidi to na kilometar. Ja sam zbog posla u Zagrebu, nazvao sam da vidim ima li koga i pričaju mi. Došli su njih dvoje - sivi jadničci na izmaku svog vremena i klopaju juhu - najjeftinije što ima na meniju. Piju samo običnu vodu.
Ja slušam tu scenu i smješim se - smilili su mi se ti ljudi, ljudi koje nikad nisam vidio...ljudi iz priče preko slušalice. Zamišljam ih, njih dvoje, kako jedu kod mene.
Uživam što mogu nahraniti dvoje starih ljudi.
"Pitaj kuhare što imamo u kuhinji a da odlazi za dan dva. Mislim da nam dinje odlaze. Reci kuharu da im nareže dinje i odnesite im to kao desert - recite im da kuća časti!"
U moj restoran dolaze ljudi kojima nije problem potrošiti 350 kuna na bocu vina. Dolaze i oni kojima je velik problem potrošiti 40 kuna - toliko nam košta dnevni meni u kojem za tih 40 kuna dobijete sve - predjelo, glavno jelo i desert!
Naložio sam konobarima da bakšiš spremaju u jednu posudicu i da si ga povremeno podjele između sebe - svima jednako. Tako sam uredio stvari upravo zato što nam dolaze gosti svih profila, a ja želim da ih moje osoblje sve primi kao careve - i sirotinju koja će pojesti samo juhu, kao i jahtaše koji će nam za tu večer učiniti pola dnevnog prometa. Da bakšiš prirpadne onome kome je dan, osoblje bi se trgalo za bogataše i zanmarivalo sirotinju. A ja to ne želim!
Želim da svima jednako bude dobro u mom restaču. Želim da se fino najedu, napiju, opuste i uživaju!
Želim to jer volim ljude...
Jer odbijam da mi novac postane mjerilo ičega...
Jer želim ostati Ddadd. Nije to baš lako!
I opet, za kraj, moja valjda pedeseta isprika, otrcana, jadna i javna:
Ako ne pomislim barem deset puta tijekom dana, svakog dana na blog i na ponekog od vas...nek mi nokti otpadnu smjesta! :D
Vratit ću se...a dotle vas pozdravljam najdraži moji!
Vaš Ddadd :)
|
