"Najbolje su ti priče one u kojima pišeš o bićima iz mitologije!" - reče mi jedna djevojka dok smo te posebno ugodne večeri sjedili na mirnoj zelenoj terasi i uživali u ukusnoj večeri.
Djevojka koja je izgovorila te riječi moj opus poznaje vjerojatno bolje nego ja sam. Ona i njena frendica čitale su me redovito, studiozno, i pozvale me da dođem k njima u njihov grad pa da se upoznamo.
Bilo je to davno, prije točnio šest mjeseci, prije dva života.
"Ah, ništa, onda moram napisati još poneku priču, samo za vas!" - kucnuli smo se crnim vinom.
Te večeri, kad smo već promjenili mjesto i ispijali drugu bocu vina, nenadano mi je stigla prva sms poruka ikad od djevojke s kojom sam se već nekih tjedana dana dopisivao preko e-maila. Pročitala mi je jednom prilikom blog, ostavila komentar i poslala mi mail. Svidjela mi se preko maila pa smo se počeli dopisivati i ostavio sam joj nakon nekoliko mailova broj svog mobitela. Mislim da je bila sudbina to što je njen sms stigao u trenutku kad sam bio najopušteniji, najbezbrižniji i najsretniji unazad dugo vremena.
Odgovor moj njoj bio je samo formalan. U stilu da uživam negdje daleko od razularene gomile. U tom trenutku sam već jako dobro znao da mi dan nakon večeras sljede najteži dani u životu. Da predstoje najveći poslovni izazovi, najkraći rokovi ikad, i duugo, predugo najusamljenije vrijeme u kojem neću imati nikoga, baš nikoga! Pravio sam se da tog kaosa što dolazi nikad neće biti i uživao sam u trenutku, u ugodnom društvu dviju očaravajućih mladih dama, u predivnoj toploj večeri, ispijajući polako mirisno crno vino i skupljajući snagu za ono što predstoji.
Kaos je počeo dan kasnije. Najveći izazovi su krenuli, najkraći rokovi su me cijedili do kraja, krali su mi kapi života, hranu, snove. Sve ono što sam očekivao obistinilo se ali sam se ipak prevario u jednom - najusamljeniji dani nisu došli!
Umjesto samoće krenuli su beskrajni topli smsovi od djevojke čiji sam prvi, stidljivi sms primio baš one divne mirne večeri. U čitavom tom kaosu imao sam jednu malu mirnu oazicu u koju sam mogao ušetati, tiho poput putnika namjernika, i okrijepiti srce. S vremenom mi je to maleno uporište, ta ugodna i mirna oaza počela bivati sve važnija, sve značajnija pa sam se potrudio i upoznao djevojku koja stoji iza tih toplih poruka. Tad se negdje u tom mom smiraju uzburkane duše rodila ljubav.
Moj životni izbor bio je uzimati poslove na granici mogućeg - a samim time i najbolje plaćene. Jednostavno nisam znao funkcionirati u kolotečini i dosadi obavljanja monotonih poslova i to mi se osvetilo na najgori mogući način. Tlak i srce počeli su se buniti i otjerali me liječnicima. Liječnici su ne kao lopticu za picigin dodavali jedni drugima i na kraju su me ipak uspjeli dovesti u red.
"Sretan sam, presretan, što Ste došli sad a ne za tri godine!" - rekao mi je Najbolji.
Jučer sam prihvatio posao iz gušta. Ne najisplativiji od ponuđenih...dapače, daleko je najneisplativiji, kratkororčno gledano. Rokova nema. Na meni je da moja dugoročna vizija od toga učini najisplativiji posao u mom životu. A bez stresa.
Tri zadnja dana sam bio bez računala, uživao sam sa Najdražom u jednom lijepom i mirnom gradiću. Na pozive sam odgovarao uvijek istom rečenicom:
"Nemam računalo pri ruci, javim Vam se kad dođem u Zagreb!"
Mislim da je Ddadd napokon shvatio da mir i tišina imaju puno svojih prednosti. Dok vam ovo pišem sjećam se Gustava, onog crtića gdje je Gustav najveći biznismen, top manager, i gdje je od urlanja na tri telefonske linije istovremeno posve iscijeđen, izmučen i bolestan pa od stresa pobjegne negdje u trope. Tamo odmara i odjednom mu padne banana (ako dobrto pamtim) na glavu. On se tada nečeg dosjeti i uskoro krene proizvodnja banana, šleperi i vagoni jure vamo tamo, grade se tvornica za tvornicom i poslovni neboderi... Kaos i biznis sve su veći pa u zadnjoj sceni opet vidimo Gustava kako izdiše urlajući na tri slušalice istovremeno!
O, zašto više nema Gustava!?! To je bio tako dobar crtić!
Jučer sam objašnjavao svojem partneru sljedeće: Kad postavim ovo što ćemo napraviti na noge, tada će se umješati krupni kapital. Mogao bih vam još deset poslovan napisati o startup projektima ali neću sad. Onon što sam objasnio svom prijatelju jest:
Kad krene presing u kojem ćemo morati udovoljavati krupnim interesima, tada se ja povlačim iz posla. Idem na Capo Verde. Što sam zaradio zaradio sam i mora biti dovoljno! Ne želim opet završiti kao Gustav.
Ili kao Ddadd.
I da...što sam zapravo htio reći? Mislim da sam htio reći da mi fali pisanje priča :)
Jako mi fali...i dužan sam napisati barem jednu lijepu priču. U kojem će biti bića iz mitologija i ta će bića sudjelovati u borbi dobra i zla.
I vjerojatno nitko neće pobijediti...jer takve su moje priče :)
Toliko zasad, voli vas Ddadd...
|
