Eh, najdraži moji, čudna je ova zagrebačka zima, probudim se i pogledam kroz prozor a tamo kišurina lije ko iz kabla i istovremeno sunce sja! Od silne kiše jedvo vidim zgradu preko puta, ali zato na zapadnom nebu puca predivno plavetnilo tek tu i tamo prošarano kojim bijelim oblačkom...
Cigani se žene rekla bi u ovakvim prilikama jedna draga osoba iz prošlosti...a ja ću vam vrlo kratko ispričati što se meni desilo jednog predivnog dana u kasno proljeće, prije nekih 16 godina. Tog su dana sigurno ženili samog ciganskog kralja...
Sve što sljedi istina je i samo istina, ma gdje bih ja lagao ikome, a kamo li onima koje volim...
NEBESKI MOST (a nije duga!) :)
Kad se dogodilo ovo o čemu ću vam pričati išao sam u treći srednje i bio sam prlilično čudan mladić. Još u osnovnjaku želio sam biti biolog ali sam shvatio da u tome nema para te sam se okrenuo kompjutorima i matematici. Ona moja crta čuđenja prirodi u meni nikad nije izumrla i zato vjerujem da je neka sila baš mene odabrala da mi tog dana pokaže kako veličanstvena priroda može biti! Ta sila je našla pravu osobu jer je ta demonstracija izazvala u meni pravu lavinu promišljanja o najrazličitijim stvarima...ali dosta sam okolišao, vrijeme je da pređem na stvar!
Krenuo sam u školu. Kad sam izišao iz kuće bio sam oduševljen - vani je pucao predivan dan bez ijednog oblačka na nebu! Ljeto je polako kucalo na vrata i nagovješćivalo nam je sve svoje ljepote koje će nam dati, tim prije što će uskoro završiti škola...
Hodao sam prema autobusnoj stanici i skoro sam stigao kad li prolazim nedaleko od neke lokve...
LOKVE!?!
Pa nije danima padala kiša, sunce svakodnevno poprilično prži, ovuda idem u školu svaki dan i ne sjećam se nikakve lokve!
Umjesto da potrčim na autobus, ja sam prišao lokvi.
I imao sam što vidjeti...
Lokva kao lokva, nije bila ništa posebno, velika okruglasta, metar i dvadeset sa metar i pol smjestila se na parkiralištu...i...
U nju je padala kiša!
Sve oko mene suho, podnevno sunce prži, ljudi prolaze ukočenih vratova i tupih pogleda i ne osvrću se...a ja se čudim ko da gledam svemirski brod!
Uz maksimalno pažljivo pregledavanje plavetnila uspio sam daleko na nebu uočiti bijelu mrljicu koja je vjerojatno bila oblak! Još sam se zagledao naokolo da me možda netko ne zeza pa možda sa neke visoke zgrade crijevom gađa tu lokvu. Naravno da ne gađa - da je gađao lokva bi bila šira, majke mi! Stotinjak metara uokolo lokve nema nikave zgrade...
Sjeo sam nasred tog parkirališta na svoju torbu. I promatrao lokvu... Još sam nekih pola sata tako sjedio opčinjen činjenicom da nevidljivi oblak i dalje kiši. Čudilo me i što se oblak, a sa njim i lokva nisu pomaknuli, istina je da ovdje, na tlu, nema nikakvog vjetra, ali zar je to moguće i u Zemlji oblaka?!
Duboko sam uzdahnuo žaleći što nemam nikakvu kameru da ovjekovječim tu nesvakidašnju priču. Nisam došao na prvi sat, čak mislim da sam dobio neopravdano...ali koga briga...što bi ste vi sad čitali da sam bio baš na svim satovima na kojima sam u životu trebao bti... :-)
Voli vas Ddadd :)
|
