Bridge me je baš oraspoložila svojim postom o tome kako je na minus petnaest zaboravila gdje je sparkirala auto. :)
Tada sam se prisjetio svojih ne tako davnih lutalačkih dana kad bih mrtav preumoran krajnjim automatizmom parkirao negdje u kvartu, stigao kući i istog trena zaboravio gdje sam parkirao :)
U to doba lutanje kvartom i obilazak 'hot spotova' na kojim načešće parkiram bili su mi svakodnevnica...čak sam i dragoj na prvi spoj zakasnio jer mi je auto bio posve zaklonjen sivim kombijem - kao da je Bridge za svoj post taj kombi uzela iz moje glave :-)
Onda sam jednog dana rekao samom sebi: "dosta je Ddadd, ti previše toga znaš i možeš pa da ti se to tako dešava!". Od tog dana krenuo sam opet putem ZEN-a, putem svijesnosti trenutka, putem spoznaje svakog djelića mog života. Nije da sam posve discipliniran u tome, i dalje sam često preumoran pa znam ponešto zaboraviti ili srušiti jer sam odsutan...ali važno je da se trudim :)
Već dugo dugo nisam zaboravio gdje sam sparkirao, pokušat ću vam objasniti u čemu je trik:
Kad nešto radimo a u svojim mislima smo negdje drugdje, tada je to što trenutno radimo na neki način obezvrijeđeno, izdvojeno iz našeg života. Nismo tu gdje jesmo, nismo svijesni trenutka, ne živimo svoj život sada i ovdje. Na taj način pored nas prolaze mnoge divote a da ih ni ne primjetimo.
Jedan od najpoučnijih tekstova u životu bio mi je jedan pradavni iz 'Mikijevog Zabavnika' :-DD
Tamo je nećak od Miki Mausa stalno hodao pogleda uprtog u pod. Miki je upitao nećaka: "Hej, Mićo, a što ti stalno hodaš tako pognut?" Mićo je svom ujki Mikiju rekao otprilike: "Tako hodam da možda nešto pronađem na putu prema svom odredištu!"
Na to je mudri četveroprsti Miki rekao:
"Ma što možeš vidjeti tako?! Možda neku staru kemijsku ili neki sitan novčić! Zamisli da pored tebe prođu svemirci, da prođe predivna cura (ne sjećam se baš u 'Zabavniku' cure...ali tako bih ja rekao ;-D ) - ti ih ne bi primjetio! Hodaj svijetom uzdignute glave, promatraj, upijaj, uči!"
Miki Maus je moj idol...jednom ću napisati priču koja će se zvati "Legenda o Miki Mausu" ali sve u svoje vrijeme, trenutno me baš neće pisanje :)
I tako, da se vratim na parking, dok parkiram, sad obraćam pozornost na to koja su dva auta između kojih parkiram, pokušam zamisliti njihove vlasnike, trudim se zamjetiti bilo što lijepo u krajoliku u kojem parkiram, ako ne uspijem naći išta lijepo tada je sve toliko groteskno da je barem smiješno. Pa izlazim van i putem upijam okolinu, čudim se ili se divim ako ima ičeg čemu se vrijedi čuditi...prije cca mjesec sam shvatio da su ispred prijateljeve zgrade, na mjestu gdje parkiram dvije ogromne prelijepe breze. Nevjerojatno...zakleo bih se u milijun maraka da tamo prije dva mjeseca nikakvog drveća nije bilo :D
Toliko najdraži moji :)
U ovom trenutku, dok vam ovo piše, uživa vaš
Ddadd :)
|
