Kad sam bio mali mislio sam da se alkoholičar kaže alkoholitičar :)
Sad kad sam odrastao, sad gledam predstavnike Sabora, gledam Bandića i sve te političare...i mislim si "Ti bokca, kako bijah pametan kao mali :-)".
Bio sam u Getrou danas, kupio sam si čokoladu...ali kad sam prolazio kraj beskrajno dugih polica sa žesticama nisam mogao ne diviti se predivnim bocama, zamamnim bojama i snažnim imenima svih tih pića.
Zrinski, Glembay, Vilijamovka...ne zvuči li vam to kao neka za malo para dostupna snaga...nikako da se prestanem čuditi kako taj alk-ohol marketing i dan danas budi neku sjetu u meni, neku daleku i neobjašnjivu želju da kupim neku zvučno nazvanu obojanu tekućinu u prelijepoj boci i prepustim se zaboravu...a uopće ne pijem niti sam ikad pio (Dobro, par puta u životu jesam, ali tko nije, ne? O tom više kasnije...) :)
Možda će vam biti jasnije koliki je utjecaj tog marketinga ako vam kažem da sam kao klinac silno želio biti 'alkoholitičar'!
Za mene su alkoholitičari bili snažni, glasni veseli ljudi koji smiju piti sve te divote kojima meni moji roditelji ne daju ni blizu.
"Kad odrastem, smjet ću pit toga koliko hoću!" rekao sam samom sebi...
Odustao sam od toga jednom vrlo davno, kad sam eksao tričetvrt litre votke.
Kažu da sam nakon toga bio normalan sve dok nisam postao posve nenormalan...skoro sat vremena se nije kužilo da sam izeksao to...a tada sam snažno razbio nekoliko noseva...doduše, bio sam izazvan (ponajviše u svojoj glavi) ali to nije važno - toga (ni ičega) se uopće ne sjećam, sjećam se samo jutra i buđenja u svom krevetu, uredno sam bio presvučen ali mi je roba bila neuredno nabačena preko stolice i sva blatnjava. Tada sam ugledao svoju majicu. Bila je skroz krvava!
Krv nije bila moja...meni nije bilo baš ništa iako me nije moglo smiriti četvero jakih ljudi.
Od tog dana uopće ne pijem...jedno pivo u šest mjeseci, a prošlo je već 15 godina... :)
Nadam se da me volite i dalje...jer ja volim vas :-)
Ddadd
|
