Dragi blogeri, polako mi se čini da trčim pred rudo :)
Prvo sam vam obećao treći dio pod mojih osvrta Vječnost 1 i Vječnost 2 koji bi se zvao Posljedice vječnosti.
Nisam napisao taj post jer sam u međuvremenu saznao još neke zanimljive detalje pa čekam da to u meni sazrije - ne želim pisati na silu.
Nadalje, obećao sam vam i priču o noćnim morama - priču lagane strave i natprirodne tematike. Sve što mogu reći je da neće biti prije srijede...
Kad je tome već tako, red je da se posvetim onom trećem neispunjenom obećanju - postu o izazivanju osjećaja krivnje u drugim ljudima! Tako ću se osjećati manje kriv :D
Daklem, ovaj post je nastavak mog osvrta na osjećaj krivnje ali se može čitati odvojeno. Pa krenimo onda! :)
****
Koliko puta ste rekli nešto na način da je to zaboljelo blisku vam osobu? Koliko ste puta podsjetili svoje bližnje na neku njihovu pogrešku a da se to 'podsjećanje' moglo glatko izbjeći?
Da li ste ikad povikali na nekog kad je taj nešto razbio, prolio - odnosno kad je pogriješio?! Kada ste kritizirali ili špotali tu osobu koja je pogriješila, da li ste mislili da je tu grešku učinila namjerno? Niste, jelda?!
Ljutili ste se na tu osobu i željeli ste je kazniti. Kako sam već napisao u postu o ljutnji ljutimo se ako mislimo da nešto 'mora' ili 'ne smije' a to se ne ostvari! Zar vama drage vam osobe ne smiju griješiti?!
Može biti i da se niste ljutili a da ste ipak ubacili otrovnu kritiku - jer tako treba. Ja bih vam ovim postom želio ukazati da ne treba! Da su vas samo tako odgojili! Izazivanje osjećaja krivnje u drugim ljudima je totalno loš čin i jedan bolesni oblik manipulcije koji nažalost doživljavamo kao normalan jer se često upotrebljava kao odgojna metoda podizanja djece. Razmislite malo o tome i vidjet ćete da se sve može reći na lijep način, bez tlačenja ljudi iz naše okoline!
Sad ću zanemariti motiv zbog kojeg nekome namećete taj osjećaj. Posvetit ću se osjećaju koji vi osjećate dok nekog 'ubijate u pojam'!
Dakle, dragi moji čitetelji, pozivam vas da slijedeći put kad nekog zgromite nekom vašom reakcijom ili nekom upadicom, da tad upitate sebe "Što ja osjećam sad kad se ova druga osoba osjeća loše?".
Osobno smatram da postoje dva glavna, međusobno suprotna osjećanja: sadistički (trijumfalni) i normalni.
Sadistički:
To vam je kad osjećate neku radost - ispali ste pobjednik, uspjeli ste nekom malo drmnuti psihu!
Ima raznih razloga zbog kojih to osjećate - nekog ne volite pa ga tlačite, nekog 'volite' ili zbilja volite, ali želite imati kontrolu nad njim, osjećate se inferiorno pa svoj ego dižete spuštajući druge a to vam godi :)
Normalni:
To sam ja tako nazvao reakciju kad vam je žao! I treba vam biti žao! Ne trebate se osjećati krivi jer ste nekog bocnuli, to nikako, trebate si priznati da ste nekog namjerno ozlijedili! Jer, izazivanje bola u psihi je ozljeda kao i svaka druga! Samo se ne vidi.
Kad vam zbog toga bude žao, tada slijede raznorazne rekacije. Majke npr, njima je žao ali će dijete 'samo tako shvatiti', muževi se povuku u neki svoj kutak i šute, čekaju da ozljeda zacjeli, ljubavnik će početi grliti, maziti i izvinjavati se...
Ono što ja mislim: u takvim situacijama je najbolje odmah i naglas priznati krivnju! Reći jasno i glasno: "Oprosti, nisam te želio/željela povrijediti. Napravio/la sam to zbog toga i toga!" Ako imate zdrav odnos tada vam se druga strana neće počet osvećivati tako što će sad pak ona u vama izazivati osjećaj krivnje i vrlo vjerojatno će incident proći relativno bezbolno.
Sad ću vam pokušati to predočiti primjerima:
Primjer 1.
Dijete je naraslo...počinje izlaziti van, dolazi kasno kući.
Svaki put kad dođe ugleda svoju majku blijedu kao smrt i zabrinutu, kako budna čeka da sa mali vrati. Koja manipulacija!
Ako je dijete savladalo sve principe tad ga mamin 'nijemi protest' neće spriječiti u daljnjem tulumarenju. Naime, dijete zna da radi sve što 'je u redu raditi', tj. nije ništa krivo i zašto bi onda imalo osjećaj krivnje?!
Majka te principe očito nije svladala, jer izigravanje paćenice i igranje na kartu tuđeg suosjećanja ili tuđeg osjećaja krivnje je ružna stvar!
Majka je trebala napraviti nešto od slijedećeg:
a) Uvjeriti se da se djete ne drogira i da ne izlazi na opasna mjesta, riješiti se brige tako da si objasni da je to sve OK i mirno spavati.
b) Ako shvati da je to što dijete radi opasno tada razgovorom pokušati urazumiti dijete, ako ne ide, onda ni zabrane nisu loše ali djete mora imat neku alternativu 'lošim izlascima'.
c) Ako ništa ne pomogne i nema izbora, ili se pak ne može osloboditi zabrinutosti, tada treba zadržati tu svoju brigu za sebe!
Ovo pod 'c' želim dodatno objasniti. Majka itekako smije reći (dapače, treba reći!) da je zabrinuta ali to mora učiniti u razgovoru i pričajući sa djetetom! Dijete i ona moraju tad zajednički iznaći neko rješenje. Majka nikako ne bi smjela svaki put kad vidi dijete igrati na kartu njegovog osjećaja krivnje i duboko uzdisati, praviti paćeničke face ili napominjati da čitavu noć nije od zabrinutosti oka sklopila!
Primjer 2.
Dijete kaže: "Marko ima mobitel od 3800 kuna a ja nikad ništa nisam imao :("
a) Dijete možda istinu zbori - možda nikad nije imao ništa jer nemate para?!
U tom slučaju vas ne to treba nimalo mučiti - takve su okolnosti - trebate priznat malom da ste vi krivi jer niste uspjeli dovoljno zaraditi, možda ste nesposobni, možda niste dovoljno učili dok ste bili mladi a možda zbilja niste imali sreće u životu ;)
b) Dijete vas možda manipulira - igra na kartu vašeg osjećaja krivnje!
Ako to radi - to ste ga najvjerojatnije vi naučili 'mrkva batina' i 'osjećaj krivnje' odgojnim sistemom! Vi to radite jer znate da taj sistem na vama pali pa će paliti i na djetetu! Dijete to radi jer zna da taj sistem na vama pali :)
Rješenje tih manipulacija je jednostavno - pomozite sebi pa će vam i drugi pomoći!
Eliminirajte osjećaj krivnje, kako iz svog života, tako i iz života drugih, i manipulacije tog tipa će nestati.
I svima će nam biti ljepše na Zemlji!
:)
|
