Išao sam u četvrti razred osnovne i bio sam zbunjeno dijete - igrao sam odlično šah, puno sam čitao ('ozbiljnije' knjige), bio solidan na nastavi - znači prema van sam bio relativno normalan...
Nenormalan sam bio prema unutra, u glavi mi je vječno lebdio osjećaj neizbrisive izmaglice - uvijek sam imao dojam kao da sam sve što se deslio tijekom dana samo sanjao!
Zato su mi snovi bili itekako živi! Ujutro kad bih se probudio sjećao bih se sna izuzetno oštro. Nevjerojatno je kako bih stvarne događaje doživljavao kroz maglicu, dok bih se snova sjećao kristalno jasno - kao da su snovi bili stvarnost a stvarnost snovi!
Usprkos maglovitom poimanju svijeta imao sam odlično pamćenje - mnoge događaje pamtim i dan danas jednako maglovito kao i kad su se dogodili - pamćenje mi seže još u najranije doba, tako se, na primjer, još uvijek sjećam svog prvog dana u vrtiću.
Dakle, da nastavim priču, išao sam u četvrti osnovne i napisao sam svoju prvu pjesmu!
Ne znam da li je to baš moja pjesma ili sam je negdje ranije bio čuo ili pročitao.
Volim misliti da je to moja pjesma :)
Sanjao kako mi je majka umrla i ja sam hodao za njenim lijesom.
Cijelim putem neki anđeoski glas pjevao mi je ovo:
Nikad više nećeš čuti njen glas
Nikada te više neće pogledati oči njene
I nikada više nećeš čuti njen zvonki smijeh
A njen zagrljaj će samo tvoje srce pamtiti
I voljet ćeš je jako
Zauvijek
Ujutro kad sam se probudio zapisao sam te riječi, nesvjestan da sam napisao svoju prvu pjesmu - da je to pjesma shvatio sam puno godina kasnije kad sam našao svoju davno zaboravljenu svaštaru.
Sad to objavljujem - do ovog trenutka za pjesmu sam znao samo ja :)
Uživajte u ekskluzivi i pozdravljam vas dragi moji blogeri...
Ddadd
:)
|
